probudila sam se rano, opet s odvratnim osjecajem neispavanosti i naznaka mjesecarenja. zivot mi se gadi, gadi mi se dan i sunce i blister in the sun najvise.
odvukla sam se do martinovke najbrze koliko samo mogla s kasnjenjem od 10 minuta. opet gubim duge vremenske periode. ako do martinovke trebam uzeti 15 minuta laganog hoda, a krenula sam 25 minuta prije pocetka tjelesnog gdje je nestalo 10 plus deset minuta? mozda sam opet zastala na semaforu i propustila dva ukljucivanja zelenog svjetla? zurila u zgradu MUP-a pet minuta? have no fuckin' idea.
vegetarijanski meniji su mi popili mozak. i krv. anemija. kad sam stigla do martinovke, sve se pretvorilo u nekoliko tamnih i svijetlih tocaka koje se pretapaju. ulazimo. sve je puno, hvatam klupicu i duboko disem. gubim pojam o lokaciji, opet.
zicam painkillere, neka cura mi ubacuje voltaren rapid u ruku. "mrzim svoju maternicu" mrmljam u znak zahvale i gutam ga na suho. lose kod dehidracije. necu piti tu vodu. necu. polako guram voltaren u grlo.
prvog dijela tjelesnog se ne sjecam, magla, potpuna opustenost i polu - trans. kad bi svaki put prije joge mogla provesti istrzanu noc i nagutati se tableta.
bilo bi lose.
budi svjestan strunjace na kojoj lezis. makar to nikako ne zelis jer smrdi.
smrdi po pilicima i ne zelis biti osvjesten kad ti se na pet centimetara od nosa smijesi komad necega zaljepljen na plavu povrsinu.
zatvaram oci. i prepustam se nicemu. praznini.
legnite na ledja i opustite se.
nema problema, kao da lezim cijeli sat.
usredotocite paznju na dah. vezu tijela i daha. svu paznju usmjerite samo na dah.
razmisljam o video kazetama za vjezbanje iz osamdestih. mrsavice u trikoima s velikom kosom. koliko cudno prepone izgledaju u tim trikoima. i strukici, pojasevi s leopardovim uzorkom. roza boja. blackout.
jebes zagreb, otisla sam na bus, home, na kafu.
9 cigareta.
zasto sam uzela voltaren? nista me nije boljelo, niti prokleta maternica. to je bilo jucer, kad sam se onesvjestila u krevetu. ujutro - nista. samo dosadan nagon za nistavilom.
|