Karota ludens

Ovo gore je citat iz Disneyevog animiranog filma Mala sirena (a sto bih drugo ja citirala nego djecje knjige i crtane filmove). Da ne bi samo buljili jedni u druge, izumili smo gomilu stvari za laksu socijalizaciju. To zapravo pokazuje da su ljudi nepopravljivi optimisti. Vec ih vidim, s najboljim namjerama: Ajmo izmislit telefon, zgodna stvarcica da se cujemo kad nam se sprdne umjesto da pisemo pisma i cekamo mjesecima na odgovor. Ajmo izmislit sms, tako mozemo biti dostupni i kad nismo dostupni. Ajmo izmislit webcam i mobilne telefone s kamerama tako da mmozemo jos jedni drugima buljit u okice i otkrivat karijes na trojci dolje lijevo.
Ajmo NE izmisljat takve stvari. Ajmo ne sjedit pored telefona cekajuci da nas netko nazove, ajmo ne poslat poruku o odustajanju od faksa roditeljima zato sto smo stisnuli krivu tipku i ajmo ne dobivat mms-om pijane fotografije koje nas podsjecaju s kim smo zabrijali sinoc. Ajmo ne dobivat slike s tuluma na kojima smo se unistili raznoraznim opijatima jer ajmo rec da su nam ti ljudi sinoc bili lijepi i ajmo rec da ne zasluzujemo da nas se posjeca kako lose izgledamo nakon povracanja i kako lose pjevamo kad pijani urlicemo na nekom tulumu. Ajmo se ne poklat oko toga hocemo li gledati Gooniese ili Povratak u buducnost, ajmo odlucit koju glazbu cemo slusat na putu do Makarske a da se pritom ne posvadjamo petnaest puta. Ajmo svasta. Ajmo nista. Jebes optimisticku tehnologiju. Jebes optimizam.

Tipican hedonisticki dan u Splitu. Jucer oko podne kava ispod Tomica stina, nadrkana konobarica i veseli studenti. Predvecer vino u Zanata (po litre dvaes' kuna). Prostor poluprazan, aj, to i nije tako cudno za Zanat koji se obicno napuni tek nama Splicanima iz dijaspore, ali nigdi u gradu nije bilo ni pasa. Tu i tamo par stolova kod Teaka i nekoliko zbunjenih turista u setnji po kalama. Sitile smo se starih dana Zanata dok su zidove umisto kicastih slika ribica krasile Playboyeve lipotice miseca i Torcidine bakljade. Nakon toga pravac Kocka. Odjednom smo skontale di su se svi mladi Splicani okupili tu vecer. Nekakav humanitarni koncert, dva benda kojima nismo zapamtili imena i Justin Johnson's. Pcelica nas je pozdravija sa stagea ka cure koje su cak iz Zagreba potegnile na koncert, sta i nije bas tocno, ali necemo sad cjepidlacit, vazno da smo PrittPen i ja bile VIP. Clanovi bendova imaju zajedno godina koliko i nas dvi. Cula sam neku curu od 21 da se buni kako je stara. Mi smo onda Metuzalemi, ali oce to tako u Kocki. Isprid wc-a poplava. Gledan jedan, rasturen vodokolic, u drugome boca, treci rumban do kraja, kotlic na podu. Ekipica preskace lokve, voda raznesena po skalama. Bila je neka cura u adidas trikvartacama i palestinki, a na nogama stikle. Totalno 80-te salonke, pare se ka da ih je sad skinila s neke Barbie. Pa smo malo pucale na stikle, a PrittPen je usput pizdila sta svi imaju iste patike ka i ona. U Zagrebu ih nema toliko, kaze.
Jutros budjenje, prsut i sunka za dorucak, kava u Zbirca, uvik u Zbirca, dom je tamo di je pudin... Zbirac. Noge na ogradu, suncane cvike na nos, gledamo turiste. Cetiri momka sa hotelskim sugamanima suncaju noge na plazi. Neka klinka s rozin sesiricen i veeeelikon zelenon keson s igrackama, veca je od nje, jedva hoda, ali ne da se. Izlezavamo se i mastamo o helikopteru da mozemo putovat na relaciji St-Zg. Sta, ionako mi triba 45 minuti do faksa, ovako bi mi tribalo uru vrimena, a posli predavanja bi isla na kupanje. Kaze Ana, e, da nas oce pokupit isprid Zbirca, tamo na pijesku. Ili da je centar Zagreba pribacit negdi tamo prema Vranjicu...

Evo, opet riskiram da me se prozove zagrebomrskinjom i lokalpatriotkinjom, ali sto ja mogu kad je meni ovdje jednostavno bolje. Sinoc kad smo usli u grad, vidjela sam ono ogromno poznato nebo iznad mene, ono nebo koje me ne sputava, ne pritisce, koje se ne rasteze izmedju pojedinih zgrada i ulica nego nestaje tamo negdje iza horizonata. Otvorila sam prozor i udisala zrak s mirisom Splita. Malo soli, malo zimzelenog bilja, malo mirisa splitskog asfalta, manje smoga, nekakav vjetric. I jutros boje. Booooojeeeeeeee! Ali koje boje, boje kao da nisam nikad vidjela boje u zivotu! Bijeli kamen, i opet kamen i ponovo kamen, vise kamena, manje bojane zbuke, i puno zelenih skura i grilja, pa drvece, ono isto zimzeleno drvece, i onda more. Plavo, tamo dolje, plavo s nebom, i ravno ispred mene neakav pogled u daljinu i sunce, i boje, i jos boja, ko da mi je netko skinuo sive naocale. Kava na terasi, suncane naocale na glavi, gledam kamenu ogradu, gledam more, gledam draga prijateljska lica, iz zvucnika drnda Bob Marley i Manu Chao i gledam ljude i za svakim stolom, ali za svakim stolom ozarena lica, lica koja se smiju, svi se smiju, svi su sretni, sunce je vani, kratki rukavi, more, pun grad studenata... doma sam, uzivam i nemam vam se namjeru ispricavati sto su ljudi ovdje opusteniji i sto je jednostavno - ljepse.

Tko me poznaje, zna da nisam bas najurednija osoba. Soba mi uglavnom izgleda kao da se prije dvije minute na nju srusio avion netom nakon sto se zabila citava kompozicija vlaka. Odjeca je posvuda jer se "zraci". Obicno je zaboravim vratiti u ormar pa sva bude vani, zguzvana i nabacana, a siroti ormar zjapi prazan.

Papire najradije drzim na podu zato sto ih tako mogu lijepo rasporediti. Problem s drzanjem papira na podu je sto se na njim gomila prasina koju je kasnije malo teze skinut sa svakog papira pojedinacno. Probala sam sve moguce varijante, s policama, s kutijama, fasciklima, ladicama.. ne ide. Obicno ta sva mjesta za arhiviranje na kraju zavrse tako da u njima cuvam gluposti. Od starih puntarica do pokvarenog digitrona, gomilu racuna, hrpetine clanaka izrezanih iz novina koje vjerojatno nikada necu procitati, skice za stripove, razne kabele, naljepnice, poderane rukavice i slicno. Jezim se na samu pomisao otvaranja tih ladica i zato su stvari koje svakodnevno koristim uvijek na podu.

Molit cu lijepo, postoji vrlo jasna prostorna podjela tog poda. Tocno se zna u kojem kutu sobe na podu se nalazi literatura za seminare, u kojem skice za projekte, u kojem biljeske s jednih predavanja, a u kojem s drugih. Ako ih se bas nagomila previse, ostavim sebi puteljke od kreveta do peci, radnog stola i prozora. Poshizim kad mi mama dodje pa to pokusa pospremiti tako da sve nagomila na jednu hrpu zato sto to onda obicno i zavrsi kao gomila cudnovatih papira na stolu nabacanih bez ikakvog reda i smisla koji mi vise ne koriste (jer mi ih se ne da razvrstavati) i samo cekaju dan kad ce se pridruziti slicnoj beskorisnoj gomili u nekoj ladici ili na tavanu.

Buduci da sam jezivo neuredna, morala sam uvesti neka pravila kojih se u tom kaosu moram pridrzavati. Kljucevi, novcanik, mobitel i indeksi stoje na jednom mjestu. Nema nikakvog organskog otpada! Hrana se u mojoj sobi ne jede (s izuzetkom cokolade). Ne piju se nikakvi napici. Nema pusenja. Nema ostavljanja odjece koja mora u pranje. Nema depilacije, pilinga, turpijanja noktiju, cesljanja niti bilo cega slicnog sto po mojoj sobi moze ostaviti nekakve otpatke od ljuskog tijela. Tu i tamo sam znala prekrsiti ta pravila u napadajima besanih ludila prilikom mazohistickih crtackih pohoda opravdanima predajom programa.

U zadnjih nekoliko mjeseci sam kod sebe otkrila jednu crtu koja se nikad prije nije pojavljivala. Kad sam zivcana, pocinjem pospremati. I dalje zvuci nevjerojatno, cak i meni, ali sad su se kljucevima, indeksima, novcaniku i mobitelu pridruzile i Pronto maramice za brisanje prasine. Ucinak tog prospremanja je trostruki: ja se ispusem, soba blista, a clanovi obitelji znaju da sam ih u stanju verbalno izgristi ako me se samo usude pogledati.

Uhvatilo me nekakvo poluproljetno raspolozenje. Stvari se samo dogadjaju oko mene i imam osjecaj da nista ne mogu kontrolirati. Odgovara mi da me sve nosi tamo-amo, i dogadjanja i vlastita raspolozenja. Suludo, moram priznat, buduci da sam kontrol frik. Pa eto, osjecam se kao nekakva visibaba koja tapka u mraku pod zemljom i pokusava izaci van, a ne zna je li vani snijeg ili sunce. Prosla je zima, osjecam navalu energije za koju jos nisam sigurna je li pozitivna ili negativna. Ziva sam...


Svira M. Ward - Lullaby + Exile. Zvizducem.