Karota ludens




(re)kreativni nered

Tko me poznaje, zna da nisam bas najurednija osoba. Soba mi uglavnom izgleda kao da se prije dvije minute na nju srusio avion netom nakon sto se zabila citava kompozicija vlaka. Odjeca je posvuda jer se "zraci". Obicno je zaboravim vratiti u ormar pa sva bude vani, zguzvana i nabacana, a siroti ormar zjapi prazan.

Papire najradije drzim na podu zato sto ih tako mogu lijepo rasporediti. Problem s drzanjem papira na podu je sto se na njim gomila prasina koju je kasnije malo teze skinut sa svakog papira pojedinacno. Probala sam sve moguce varijante, s policama, s kutijama, fasciklima, ladicama.. ne ide. Obicno ta sva mjesta za arhiviranje na kraju zavrse tako da u njima cuvam gluposti. Od starih puntarica do pokvarenog digitrona, gomilu racuna, hrpetine clanaka izrezanih iz novina koje vjerojatno nikada necu procitati, skice za stripove, razne kabele, naljepnice, poderane rukavice i slicno. Jezim se na samu pomisao otvaranja tih ladica i zato su stvari koje svakodnevno koristim uvijek na podu.

Molit cu lijepo, postoji vrlo jasna prostorna podjela tog poda. Tocno se zna u kojem kutu sobe na podu se nalazi literatura za seminare, u kojem skice za projekte, u kojem biljeske s jednih predavanja, a u kojem s drugih. Ako ih se bas nagomila previse, ostavim sebi puteljke od kreveta do peci, radnog stola i prozora. Poshizim kad mi mama dodje pa to pokusa pospremiti tako da sve nagomila na jednu hrpu zato sto to onda obicno i zavrsi kao gomila cudnovatih papira na stolu nabacanih bez ikakvog reda i smisla koji mi vise ne koriste (jer mi ih se ne da razvrstavati) i samo cekaju dan kad ce se pridruziti slicnoj beskorisnoj gomili u nekoj ladici ili na tavanu.

Buduci da sam jezivo neuredna, morala sam uvesti neka pravila kojih se u tom kaosu moram pridrzavati. Kljucevi, novcanik, mobitel i indeksi stoje na jednom mjestu. Nema nikakvog organskog otpada! Hrana se u mojoj sobi ne jede (s izuzetkom cokolade). Ne piju se nikakvi napici. Nema pusenja. Nema ostavljanja odjece koja mora u pranje. Nema depilacije, pilinga, turpijanja noktiju, cesljanja niti bilo cega slicnog sto po mojoj sobi moze ostaviti nekakve otpatke od ljuskog tijela. Tu i tamo sam znala prekrsiti ta pravila u napadajima besanih ludila prilikom mazohistickih crtackih pohoda opravdanima predajom programa.

Sjecam se da sam jednom paralelno radila tri programa. Lijepila sam nekakve paus papire na karton ljepilom u spreju i uspjesno zasprejala cijeli parket. Zalijepila se sva prasina, svi otpaci od rezuckanja, mucice mojih crnih carapa i sav sadrzaj na pod iskrenute pepeljare (kao sto sam vec spomenula, u sobi se u kriznim situacijama povremeno i pusilo). Na stolu se nalazio prozor uredno dignut iz prizemlja pomocu kojeg smo kopirali nekakvu klauzuru, a kako lampa nije mogla stajati bez oslonca, ja sam u napadaju neispavanosti kreativno iskrenula cijelu kantu za smece na pod i postavila je kao podest za lampu. U cetiri ujutro je dosao moj tadasnji decko kojeg sam histericno nazvala da mi treba pomoc, pio kavu i stajao u onom cijelom neredu dok sam ja trckarala od ljepila u jednom kutu sobe do prozora polozenog na stol u drugom pa do printera koji je mahnito izbacivao papire na pod u trecem kutu. Mislim da nikad necu zaboravit njegovu facu kad je pitao gdje moze baciti papirnatu maramicu, osvrnuo se oko sebe i prokomentirao "aha, vidim da koš nije u funkciji".
U zadnjih nekoliko mjeseci sam kod sebe otkrila jednu crtu koja se nikad prije nije pojavljivala. Kad sam zivcana, pocinjem pospremati. I dalje zvuci nevjerojatno, cak i meni, ali sad su se kljucevima, indeksima, novcaniku i mobitelu pridruzile i Pronto maramice za brisanje prasine. Ucinak tog prospremanja je trostruki: ja se ispusem, soba blista, a clanovi obitelji znaju da sam ih u stanju verbalno izgristi ako me se samo usude pogledati.
Prosli tjedan me iscrpio i psihicki i fizicki. Danas je dan za ciscenje...

12.04.2006. Komentari (10) Isprintaj # Izdvoji