Karota ludens

Od stresa mi se nekako izostre osjetila. Kao da zivim u nekom bolesnom hiperrealizmu. Boje su jace, mirisi takodjer, a tisina postaje toliko upecatljiva da mi gotovo para usi. Osjecam kako mi guma s potplata struze po betonu, kao da sam guma, kao da sam beton, osjecam hladnocu metalnih karoserija kad prolazim pored brojnih automobila... sve mogu dotaknuti, i vidljivo i nevidljivo, polizati zvuk, pomirisati boju, sva osjetila postanu jedno i pocinjem se osjecati kao Alisa u Zemlji cuda.

Problem je jedino u tome sto ta pojacana osjetila prati potpuna ravnodusnost. Sva ta cuda vanjskog svijeta ne ostavljaju nikakvog traga. Svjesna sam njihove fantasticnosti, ali ne osjecam ushit. Ne boli me, ne veseli me, ne odusevljava, ne zabrinjava, prestaje osjecaj za pravdu, osjecaj za opasnost, osjecaj za takt. Valjda je to neka vrsta obrambenog mehanizma koji mi omogucuje da funkcioniram u stresnim uvjetima.

AAA. Autisticna Alisa u Arkadiji. Steta uzalud potrosenih putovanja.

Bio jednom jedan ispit. Nakon tog jednog ispita, Mrkva je sjedila u parkicu i gledala tramvaje kako prolaze.

Ne da mi se pisati, nemam bas ni vremena. Povremeno me uhvati zelja da zapisem ovakve pizdarije. Vratit cu se s ozbiljnijim tekstovima kad prodje guzva na fakultetima.

"A sto vi to pisete?" - pitala je Mrkva reportera Slobodne Dalmacije kad je isla s vrticem na skijanje na Pale. "A sto vi to pisete?" - pitala je Mrkva asistenta na novom fakultetu dvadeset godina kasnije.

Odrastanje je tako dosadno.

Vratilo se grintalo u meni. Osim sto grintam od rodjenja, zimi me copi jos i neka depresija pa stvarno postanem ekstra narogusena. Nije cudno sto mi se ne da ustajati iz kreveta ako se uzmu u obzir tri sljedeca razloga:

Muku s organizacijom vremena vucem oduvijek, a dodatno se pogorsala dolaskom u Zagreb. Sinoc sam bila vani i u ponoc sam, kao, krenula doma. Stali smo usput u pekari i navratili u Krivi put u kojem sam se zadrzala taman onoliko koliko mi je bilo potrebno da prosetam od vrata do sanka i natrag (nije bilo poznatih). Dosla sam doma u jedan i po. Uzas. U Splitu mi za takvu glupost treba maksimalno 15 minuta. Ubija me to s vremenom. Vec u petak se pocinjem groziti ponedjeljka. Neorganizirana sam do boli, ne da mi se nesto raditi i onda sve to skupa pati, upadam u zacarani krug u kojem nista ne stizem, a nista ni ne radim jer me pri svakom pogledu na posao uhvati mucnina. Sve to skupa ima veze i sa cinjenicom da sam prije dvije godine definitivno shvatila da sam pogrijesila pri odabiru fakulteta, a dodatno je pojacano dozivljajem drugog fakulteta koji sam upisala ljetos i shvatila da je ovaj moj prvi izbor ne samo ocajan sto se tice mog osobnog interesa, nego i ocajan opcenito.
Tako se ja sad na svom drugom faksu odusevljavam nekim stvarima koje bi trebale biti normalne, a to su pristupacni profesori koji su zainteresirani za svoje studente umjesto da nad njima danima provode psihicku torturu. Prije tocno dvije godine, kad sam bila redovno cetvrta i kad su preda mnom lezala jos samo dva tjedna do kraja semestra, Velika Sijeda Vjestica je odlucila na meni demonstrirati snagu svog vrijedjanja. U meni se prelomilo, rekla sam u sebi "nema sanse da ti dam da vidis to sto radim, da me vrijedjas i dalje i da se na kraju ponasas kao da mi cinis neku milostinju", okrenula se i otisla, izgubila potpise. Dva tjedna prije kraja. Osjecala sam se isto kao i ovih dana, fizicki iscrpljeno, a psihicki nesposobno da prezivim situaciju koja me ceka, pri cemu su dva programa i cetiri ispita pizdarija kad se usporede s jos dva tjedna opravdavanja i vrijedjanja. Necu stici, ne da mi se, i gadi mi se.

Nekako se pocetkom zime jos mogu veseliti onome sto ce se dogadjati u buducnosti. Uglavnom je ljepse vrijeme, nema toliko stresa, sjecanje na ljeto je jos svjeze, a mogu se veseliti i praznicima. Onda se pocetkom sijecnja vratim iz Splita i uhvati me depresija. Oblacno je, moram raditi ono sto mrzim i imam premalo vremena. Spavam do podne. Zaboravljam tako. Smanjujem si vrijeme, ali barem sanjam. Pa makar i lose. Okrenem se, sanjam nesto drugo. Bijeg, cisti bijeg, znam. Al stvarnost mi je ponekad gotovo nepodnosljiva.

U ovoj prastaroj bajci, optimisti koji su u svim bajkama nastojali vidjeti nesto lijepo i pozitivno (neeeeema pozitivnog, vuk pozdere Crvenkapicu i nema Lovca Luke), zakljucili su da izgled nije vazan jer se kraljevic zapravo zaljubio u unutarnju ljepotu krastave zabetine. Mos mislit. Koliko se ja sjecam, bajka je isla ovako nekako:

Ma koga to jos moze zavarati? Optimisti, kao i uvijek, gledaju previse plitko na cijelu situaciju. S obzirom na to da je bajku vjerojatno pisao muskarac, sasvim sigurno nema nikakve rijeci o tome da se netko tu zaljubljuje u unutarnju ljepotu. Takve gluposti vise ne puse ni zaludjene tinejdjerice. Vecina ih je prestala brijati na romantiku onda kad je Dzastin javno obznanio da Britni nije djevica, a one najokorjelije su izdrzale s brijom na unutarnju ljepotu sve do trenutka kad Bred nije napucao Dzenifer i spetljao se s Andjom. O cemu je onda u nasoj bajci rijec?

Kako se su autori morali nekako osigurati da bajka ne padne u zaborav, morali su pribjeci pojacanju bajkovitog ucinka i od obicne price uciniti neobicnu. To su postigli upotrebom jednog krasnog termina iz teorije knjizevnosti kojeg se mozda sjecate s cjepidlacenja analizama pjesama dobar dio osnovne skole - metafore. Zabina takozvana unutarnja ljepota i vanjska ruznoca, zapravo su preneseno znacenje za puno obicniju stvar - zabinu vanjsku ljepotu i unutarnju krastavost. Ma necemo to nazvati ruznocom, mislim da bi sitna zloba mogla biti puno bolji naziv.
I tako smo dosli do konacnog zakljucka: muskarci se, gotovo u pravilu, zaljubljuju samo u rospije.

Stoga, drage moje zene, sretno vam rospijanje :)))