Vratilo se grintalo u meni. Osim sto grintam od rodjenja, zimi me copi jos i neka depresija pa stvarno postanem ekstra narogusena. Nije cudno sto mi se ne da ustajati iz kreveta ako se uzmu u obzir tri sljedeca razloga:
1. OBLACNO JE
2. trebam radit nesto sto mrzim
3. imam premalo vremena
Muku s organizacijom vremena vucem oduvijek, a dodatno se pogorsala dolaskom u Zagreb. Sinoc sam bila vani i u ponoc sam, kao, krenula doma. Stali smo usput u pekari i navratili u Krivi put u kojem sam se zadrzala taman onoliko koliko mi je bilo potrebno da prosetam od vrata do sanka i natrag (nije bilo poznatih). Dosla sam doma u jedan i po. Uzas. U Splitu mi za takvu glupost treba maksimalno 15 minuta. Ubija me to s vremenom. Vec u petak se pocinjem groziti ponedjeljka. Neorganizirana sam do boli, ne da mi se nesto raditi i onda sve to skupa pati, upadam u zacarani krug u kojem nista ne stizem, a nista ni ne radim jer me pri svakom pogledu na posao uhvati mucnina. Sve to skupa ima veze i sa cinjenicom da sam prije dvije godine definitivno shvatila da sam pogrijesila pri odabiru fakulteta, a dodatno je pojacano dozivljajem drugog fakulteta koji sam upisala ljetos i shvatila da je ovaj moj prvi izbor ne samo ocajan sto se tice mog osobnog interesa, nego i ocajan opcenito.
Tako se ja sad na svom drugom faksu odusevljavam nekim stvarima koje bi trebale biti normalne, a to su pristupacni profesori koji su zainteresirani za svoje studente umjesto da nad njima danima provode psihicku torturu. Prije tocno dvije godine, kad sam bila redovno cetvrta i kad su preda mnom lezala jos samo dva tjedna do kraja semestra, Velika Sijeda Vjestica je odlucila na meni demonstrirati snagu svog vrijedjanja. U meni se prelomilo, rekla sam u sebi "nema sanse da ti dam da vidis to sto radim, da me vrijedjas i dalje i da se na kraju ponasas kao da mi cinis neku milostinju", okrenula se i otisla, izgubila potpise. Dva tjedna prije kraja. Osjecala sam se isto kao i ovih dana, fizicki iscrpljeno, a psihicki nesposobno da prezivim situaciju koja me ceka, pri cemu su dva programa i cetiri ispita pizdarija kad se usporede s jos dva tjedna opravdavanja i vrijedjanja. Necu stici, ne da mi se, i gadi mi se.
Nekako se pocetkom zime jos mogu veseliti onome sto ce se dogadjati u buducnosti. Uglavnom je ljepse vrijeme, nema toliko stresa, sjecanje na ljeto je jos svjeze, a mogu se veseliti i praznicima. Onda se pocetkom sijecnja vratim iz Splita i uhvati me depresija. Oblacno je, moram raditi ono sto mrzim i imam premalo vremena. Spavam do podne. Zaboravljam tako. Smanjujem si vrijeme, ali barem sanjam. Pa makar i lose. Okrenem se, sanjam nesto drugo. Bijeg, cisti bijeg, znam. Al stvarnost mi je ponekad gotovo nepodnosljiva.
Dragi moj profesore, odgovor na vase pitanje o "vjecnoj dilemi" cete pronaci ako se zapitate jesu li ljudi dobri, a priroda zla. Okolis, ma kakav bio, ne moze odrediti kako ce se ljudi ponasati. Ne na onaj nacin na koji vi mislite. Ili ste toliko naivni da jos uvijek vjerujete da nitko nece stisnuti botun na kojem pise "ne diraj"?
Sumske stazice su pune govana, pjescanici igala i razbijenog stakla.
Monolitu se ne bi divili, isarali bi ga grafitima prvom prilikom.
A taj jadni potocic bi se vec prvi tjedan napunio starim spaherima i automobilskim gumama.
Gdje vi zivite?