Od stresa mi se nekako izostre osjetila. Kao da zivim u nekom bolesnom hiperrealizmu. Boje su jace, mirisi takodjer, a tisina postaje toliko upecatljiva da mi gotovo para usi. Osjecam kako mi guma s potplata struze po betonu, kao da sam guma, kao da sam beton, osjecam hladnocu metalnih karoserija kad prolazim pored brojnih automobila... sve mogu dotaknuti, i vidljivo i nevidljivo, polizati zvuk, pomirisati boju, sva osjetila postanu jedno i pocinjem se osjecati kao Alisa u Zemlji cuda.
Problem je jedino u tome sto ta pojacana osjetila prati potpuna ravnodusnost. Sva ta cuda vanjskog svijeta ne ostavljaju nikakvog traga. Svjesna sam njihove fantasticnosti, ali ne osjecam ushit. Ne boli me, ne veseli me, ne odusevljava, ne zabrinjava, prestaje osjecaj za pravdu, osjecaj za opasnost, osjecaj za takt. Valjda je to neka vrsta obrambenog mehanizma koji mi omogucuje da funkcioniram u stresnim uvjetima.
AAA. Autisticna Alisa u Arkadiji. Steta uzalud potrosenih putovanja.