|
Kad je slijedećeg dana sjeo nasuprot svojoj sestri u njenoj sobi, Luki je na licu jasno bilo ispisano žaljenje.Iako nije ništa spomenuo, činilo se da je bio svjestan da je pretjerao.Nije smio njene neobične snove protumačiti na taj način kako bi je zezao zbog Petra.
Bruna se dugo dvoumila prije nego što ga je konačno zamolila da joj pomogne.Ali, netko je morao paziti da se njenu tijelu, koje će ostati u sadašnjosti, ništa ne dogodi za njena putovanja snovima u grebengradsku prošlost.
Komu se inače mogla obratiti? Na Marinu je još bila ljuta I to jako.Ona je izazvala cijeli problem objavivši Petrovu poruku.To je bila izdaja,a to je bilo mnogo gore od bratova zadirkivanja.Ne, Marini se sigurno nije mogla povjeriti! Barem još neko vrijeme.
-Jesi li dobro razmislila o tome?-u bratovim očima jasno je vidjela sumnju.-Već si se više puta uvjerila kakve negativne posljedice mogu proizaći iz tvojih izleta u prošlost.-
-Znam, ali ovoga puta je nešto drugo u pitanju.Ostat ću samo kratko, a ne preko noći kao prošli put.
Luka još uvijek nije djelovao uvjerljivo.
-Tko zna hoćeš li uopće pogoditi pravi dan?-progunđa on skeptično.-Možda u prošlost stigneš u potpuno pogrešnom trenutku.Možda dođeš baš na dan kada se bakina ostavština još upće nije nalazila u muzeju,jer ju je netko, primjerice, uzeo sa sobom kući.-
-To je isključeno!-Bruna se široko osmijehne, ali još nije htjela odati svoj adut kako bi još malo mučila brata.
-A kako to znaš?-
-Jer…-Bruna opet zastane.
-Da?-Luka je postao veoma nestrpljiv.-Gukni već jednom!-
-Jer me je maloprije nazvala gospođa Vera iz muzeja.Prelistala je stare dokumente I naišla na inventurni popis iz ljeta 1914.-
- I?-
-Iz njega proizlazi da se bakina ostavština na dan te inventure- usput budi rečeno, posljednje prije požara!-nalazila u muzeju.U dokumentima je čak bilo opisano točno mjesto gdje su ti njeni spisi bili pohranjeni.
-Doista?-
Bruna se veselo smiješila.-Da.-
-Koji je to dan bio?-
-21.srpnja 1914.
Luka sklopi oči, a na čelu mu se opet ocrta bora.
-Čudan dan za inventuru-zar ne?-
-Zašto?-Bruna slegne ramenima.-Tada je sve bilo drukčije nego danas.Bilo kako bilo:pomoću tih smjernica mogu te bilježnice naći u tren oka.A čim pročitam bakine bilješke o Grebenu, odmah se vraćam natrag.-
-No, dobro.-progunđa zlovoljno Luka.-Naposljetku, nemaš pet godina I možeš procijeniti do koje mjere možeš ići! A koliko te poznajem, ionako se nećeš dati odgovoriti od te namjere.
-Kako si pametan!-Bruna se široko osmijehne.-Moglo bi se pomisliti da si super IQ!-
No, tada se uozbilji I ispruži na krevetu.
Luka privuče stolicu I sjedne pokraj kreveta.Bruna je znala da je ni na sekundu neće ispustiti iz vida dok bude na putovanju snovima.
Djevojka se već htjela dovesti u trans,kad joj još nešto padne na pamet.Uspravi se I pokaže na mačkicu koja se raskomotila na Marininom krevetu.-Molim te, dobro pazi na Mici!-opomene brata.-Nemoj dopustiti da opet skoči s prozora.-
-Naravski! Misliš li da sam glup?
Bruna ne odgovori.Ponovno legne, zatvori oči I duboko uzdahne.Činilo se da je naporno vježbanje ipak počelo davati rezultate.U svakom slučaju, bez muke se dovela u stanje lebdenja koje joj je od kada svjesno zna da postoji omogućavalo da svoj duh oslobodi iz okova sadašnjosti kako bi on , oslobođen svih ograničenja slobodno letio prostorom I vremenom.Gotovo bez svoje volje , izgovori prastare stihove;
plimo valova , pozivam te
plimo valova, preplavi me
plimo valova, otvaram se
plimo valova, ponesi me.
Prije nego što je Bruna shvatila što joj se događa, obavilo ju je blistavo svjetlo.Oko nje je bila nezemaljska svjetlost koja ju je zasljepljivala usprkos tomu što su joj oči bile zatvorene.Okruži je vrtlog svjetlosnih zraka koji se sve brže I brže okretao, sve dok je nije nezadrživo povukao u svoje središte.Tog je trenutka znala da je krenula na putovanje dimenzijom koju ljudska svijest nije mogla pojmiti.
Kad se blistavo svjetlo ugasilo, a šuštanje utihnulo, Bruna je otvorila oči.U prvom trenutku nije mogla ništa razaznati.Osjetila je samo neki neugodan miris;smrdjelo je na kiselkasti znoj I vosak za laštenje poda.Tada su iz tame postupno izronile konture namještaja.Bruna je razaznala police, škrinje I staklene vitrine- očito je stigla točno na cilj svojega putovanja u snovima; u veliku izložbenu dvoranu muzeja u Grebengradu.Pogledala je kroz dva mala prozora I shvatila da je vani mračno.Budući da se činilo da osim nje nitko drugi nije u muzeju, vrata su sigurno već bila zaključana.Zato je bilo malo vjerojatno da će netko naići I sresti je.Bruna odahne, iako najvažnije pitanje još nije bilo razjašnjeno:Je li putovanjem kroz vrijeme I prostor u prošlost dospjela na željeni dan?
21.srpanj.1917.?Velika sparina koja je još vladala prostorijom bez obzira na to što je bila noć, upućivala je na to da je ljeto I da je barem pogodila godišnje doba.
Djevojčica se napeto ogleda oko sebe.Namještaj je izgledao staromodno I nije imao ništa zajedničko s uređenjem muzeja kakvog se Bruna sjećala.Namještaj je bio kvalitetno I solidno izrađen od drveta I stakla.Nigdje nije bilo nikakvog umjetnog materijala.Umjesto neonskih lampi, sa stropa su visjela dva jednostavna “svijećnjaka” manti okrenutih ko šišmišovski spavači krijesničari .
Pod se sastojao od oblutaka uredno poredanih jedan uz drugi, niti milimetra praznog prostora između svakog ponaosob.Brzo je požurila do izlaznih vrata napravljenih od granja okamenjenih koralja.S olakšanjem zaključi da se nisu pomaknula niti milimetar,iako ih je žestoko drmala.Dok bude istraživala, nitko bez ključa neće moći ući u muzej!
Jedini su se prozori nalazili na sjevernom dijelu prostorije I bili su zaštićeni debelom čeličnom mrežom kako bi se spriječile provale.Kad je Bruna pažljivije pogledala van, u prvom se trenutku iznenadila vidjevši visoke gradske zidine s lijeve I desne strane muzeja.Malene su kućice bile zbijene pokraj stabilnih zidina.Pred skromnim nastambama protezala se uska kamena uličica, a s njene druge strane također su se smjestile drvenaste kućice s krovom od suhih , čvrsto osušenih, ili čak I presušenih kućica ježinaca .U uličici nije bilo nikoga, kao niti na malom trgu ispred muzeja.Na drugoj se strani trga uzdizala mala crkvica čiji je krov bio obložen nebrojenim sićušnim školjkicama.
Bruna je u tornju razaznala nejasne obrise dvaju zvona.Crne niti koje su se iz njih spuštale zacijelo su bili konopi za potezanje pomoću kojih bi se zvona oglasila.Pa naravno: za automatski sustav zvonjenja tada se nije znalo.
U neposrednoj blizini crkvice stajala je samotna , neobična svjetiljka koja je bacala mutno svjetlo na mjesečinom posrebrenu noć.Svjetlo niije dopiralo dalje od metra- ali kome je trebalo svijetliti?
Možda morskim psima, koji su se neprimjetno šuljali uokolo da bi trenutak poslije munjevito nestali u naslagama , algi, travuljastih ogromnih livada ,ili još većih masivnih grebena.
Grebengrad je duboko spavao.Bruna nije nigdje vidjela žive duše.
-Dobro je!-
Dok je prolazila kroz redove eksponata, oči su joj se već naviknule na tamu.Zastala je pred jednom policom čiju je oznaku dobro upamtila:K2.Ako su podaci u inventurnom popisu bili točni, spisi bake Klare morali su se nalaziti u drugom odjeljku.Na njeno iznenađenje , odjeljak je bio prazan.
Neobično.
Bruna se čudila.Je li Zapis bio pogrešan? Ili ga gospođa Vera nije točno unijela?
A možda ga je ona krivo čula?
Telefonska je veza bila tako loša da je upraviteljicu muzeja jedva čula.Bilo kako bilo, u drugom odjeljku police K2 nije bilo ničega
Ma super! Dobro je počelo!
Krenula je ponovno istim putem natrag, pa opet naprijed.Ništa.
Polako je pogledom šarala ,ali sada ne po policama nego po okolini I u kutu prostorije ugleda stolić.Hrpa naslaganih bilježnica stajala je na njegovom rubu.Na etiketi najgornje zadaćnice stajalo je ime.Bruna je jedva uspjela dešifirati starinski rukopis.Kad joj je to napokon uspjelo, htjela je vrisnuti od sreće.Na bilježnici je pisalo: Klara Radić-Tomić-.A Klara Radić nije bila nitko drugi nego baka Klara!
Tatina prabaka!
To je moglo značiti samo jedno:hrpa bilježnica bila je njena ostavština.
Djevojčica brzo obiđe stol I sjedne na jednu stolicu.Tek tada na djelomično osvijetljenom zidu primjeti kalendar.Jasno joj je potvrdio da je prvi dojam nije prevario,doista je bilo ljeto.
Točnije rečeno- srpanj.Vrlo precizno:21.srpanj.1917.
To!-uzvikne veselo Bruna.Ne samo da ju je putovanje snovima dovelo do pravog cilja, nego je stigla baš na željeni dan I odmah je našla bilješke koje je tražila!
Sada je još samo u bakinim zapisima, skupljenim u dvanaestak bilježnica, morala naći bilješke o grebengradskom zmaju I njegovom ubojici.A to nije bilo tako jednostavno.Gusto pisani zapisi bili su napisani starinskim rukopisom I zato je Bruni trebalo dosta vremena da pronađe odlomke koje je tako željno tražila
Nakon što je pročitala samo nekoliko redova, shvati da je otkrila nešto neugodno.Bakina su istraživanja razotkrila stvari koje su bacile sasvim drugo svijetlo na sve što je Bruna znala o grebendvorcu I njegovoj povijesti.Razgoračenih očiju I otvorenih usta čitala je stranicu za stranicom.Što je više čitala, to je više veza između događaja otkrivala, a koje do tad nije ni slutila.Spoznaje bake Klare bile su tako uzbudljive da se Bruna u njih udubila kao u neki strani, fascinirajući svijet I zato je zaboravila sve oko sebe.
Brunu prene neko zveckanje.Smeteno se ogleda oko sebe.Nije imala pojma koliko je već dugo sjedila za stolom.No, nije stigla o tome razmišljati jer je istog trenutka primijetila zapaljenu krpu.Ležala je u podnožju police koja je bila najbliža prozorima.
Plamen-sudeći prema mirisu, krpa je bila natopljena petrolejem- uzdigao se visoko I zahvatio knjige I pergamente na policama.
Odmah je shvatila u kakvoj je opasnosti: za nekoliko će sekundi vatra zahvatiti većinu lako zapaljivih dokumenata.Skoči na noge tako naglo da je prevrnula stolicu I požuri preko prostorije do polica.Još dok je trčala primijetila je da je u prozorskom staklu zjapila velika rupa.Netko ju je razbio kako bi podmetnuo požar u muzeju!
Iako je Bruna trčala kao da je gone sami vrazi, stigla je prekasno.Dokumente, stare knjige I eksponate već je zahvatio plamen.Svježi zrak koji je dolazio kroz prozor još je više raspirivao I širio vatru na druge police, škrinje I vitrine.Ubrzo je cijela prostorija gorjela.
Grebengradskom muzeju više nije bilo spasa.A kako ga se I moglo spasiti? Naposljetku, u grebengradskim analima pisalo je sve o strašnim posljedicama požara.Ono što se jednom dogodilo nije se više moglo popraviti.
Bruna je shvatila da ne može ništa spasiti od požara.Mogla je samo jedno- samu sebe dovesti na sigurno.
Upravo je htjela zatvoriti oči I uputiti se u tunel-u ono stanje transa koje joj je omogućavalo povratak u sadašnjost kad joj je pogled opet skrenuo na drvene kućice .U tom ljetnom , sušnom periodu bila je dovoljna jedna iskra da sve izgori!
Grebengradu je prijetila užasna katastrofa, a nitko od stanovnika nije ni slutio smrtnu opasnost u kojoj su se svi nalazili. Ako ih ne upozori, stotine, a možda I tisuće ljudi uginut će u snu.
Ne, nije se smjela tek tako izvući.Morala je upozoriti stanovnike I to što prije!
U muzeju je postalo već nepodnošljivo vruće I zagušljivo.Bruna je kašljući dograbila stolicu I pojurila prema prozoru.Upravo je htjela do kraja razbiti staklo kad je ugledala kako se trgom žuri neka prikaza.
Vatreni đavo?!
Upravo je prolazio pokraj gorućeg omanjeg grma I ono je na trenutak osvijetlilo njegovo lice.
Neopisivo,Jednostavno neopisivo lice Crvene aždaje nepovrata!
Iznenada je zastao, pogledao prema njoj, trijumfalno stisnuo šaku, a zatim nestao iza crkve,
Staklo je puknulo već od prvog udarca stolicom.
Bruna zaurla što je jače mogla:Vatra! Vatra! Vatra!
Ponavljala je to I ponavljala.
Ništa se nije dogodilo.Očito ju nitko nije čuo.
Što da učini?
Pucketanje plamena iza njezinih leđa pojačalo se.
-Vatra! – vikala je Bruna sve dok nije promuknula.
-Vatra! Vatra!
No I dalje se ništa nije događalo.Činilo se da su stanovnici Grebengrada još čvrsto spavali.Brunu obuzme očaj.Što je još mogla poduzeti da upozori građane?1917.sigurno nije bilo sirene.A I da je bilo:kako bi mogla uključiti alarm?Tada su ljudi za uzbunjivanje još uvijek upotrebljavali zvo…
Naravno!
Iza Brune se već napravio plameni stup.Vatra je prijeteći gutala sve pred sobom.Iza njenih leđa bilo je pakleno vruće.Jedva je disala, a znoj joj je tekao iz svih pora dok se pokušavala koncentrirati I iz svijesti izbaciti sve što ju je ometalo.Usredotočila se I zagledala u zvona u crkvenom tornju na drugom kraju trga.
Hoće li ih uspjeti zaljuljati snagom svojih misli?
Hoće li ih uspjeti podvrgnuti svojoj volji s više od trideset metara daljine?
Morala je! Inače su stanovnici Grebengrada bili osuđeni na uginuće!
Vatreni joj se zid nezaustavljivo približavao.No djevojčica to nije primjećivala:suzila je oči I fiksirala zvona u crkvenom tornju.-Oglasite se! – naredi im ona.
-Oglasite se I upozorite ih! –
Već se činilo kao da joj je sav trud bio uzaludan, kad su se crkvena zvona ipak pokrenula.Počela su se njihati, isprva jedva primjetno, a zatim sve jače I jače, sve dok se njihov moćni zvuk nije proširio iznad krovova cijeloga grada.
-Tooo! – veselila se Bruna kad su se otvorili prvi prozori I vrata I iz kuća počeli izlaziti pospani ljudi u piđamama.
Bruna odjednom osjeti ubojitu vrućinu I primijeti da joj je odjeća već bila osmuđena.Uskoro će joj vatra zahvatiti kosu.Poput oštrice mača pogodi ju pomisao :
-Prekasno je!
–Ne mogu više natrag! Izgorjet ću prije nego što uspijem pasti u trans.
|
