mriza zivota

petak, 31.03.2017.

Između...

Nekako noćas
duboko ćutim
da su samo različiti snovi
ono što jesi
i ono što si bio
kratke su godine
duboki godovi.






Kratko žiće traje
puno uzima,
al puno i daje
ispunimo to što jesmo
ništa nam više dano nije
i bolje je da se sjećamo više
nego manje
ako nam je samo ostalo sjećanje.
S pozornice odlazi sporedan glumac
nije stigao reči
završnu riječ
nije mu pripala
izašao je samo,
prestao potreban biti
u noći ovoj u kojoj
ne prestaje sniti.
U nejasnom protjecanju
nalik rijeci
što valovi su sami
tako svoje biće gledaj
a ako u tom protjecanju
sebe vidiš
zašuti i vjeruj,
vjeruj da ne vidiš.






Između neba i zemlje
ugibaju mornari
kada je nebo nedostižno rukama
a noge ne sežu do čvrstoga tla
licem nek ti val ozari
svu ljepotu boja
sa morskoga dna
.






Dodatak special;

Kada pomislimo na koralje, većina nas zamisli ružičaste podvodne biljke. ali na ovoj makrofotografiji Felixa Salazara, oni izgledaju spektakularno, pokazujući svoj spektar boja i nevjerovatno kompleksni prirodni dizajn.

duboko more je ispunjeno koraljima u raznim bojama i teksturama koji s punim pravom zaslužuju naše divljenje i poštovanje. Posmatrajući ih, teško je i vjerovati da snimljena fotografija nije mašta nekog umjetnika, već stvarna fotografija podvodnog svijeta.




04:36 | Komentari 25 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 29.03.2017.

Razbijanac....-))


Da li je itko ikada
napisao stih
o jurilica par,
rošula svojih
koje dobiš na dar?!

Prva jurnjava
tek metara nekoliko
proplovi bar.
Big deal, velika stvar
da se kao prvo
zabijem u prvo drvo...-))





18:35 | Komentari 12 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 27.03.2017.

Šapat

Izronila san za te
stih kakav si tija,
čiji si bija
kome reva po cile dane
od zore rane
lipotane?
Koliko puti snervan,
jidan, samaron te teglili
mili druzi nemili;
uprti, prti , rasprti...
Magare je to svi znamo
providnosti prirode nam dar
čudom se čudi i ovaj mali
šta su mu to pod njušku dali
čudom se čudi ukoliko uopće primjetiti može
promjene životna plova
i težinu koju nosi,
zašto ga niko ne šiba
zašto ga niko ne tira
da požuri
nit zaustavlja kad prkosi.






- Ovdi sam dragu sakrio svoju
u ovu travuljku zelenu
di svaka vlat k nebu stremi
u miru i spokoju.
Zelenim prstićima svojim
ljube je i grle
listići ko sićušni tići
njezinim se prsima sada
preliva sjajem čistog smaragda
plašt želja odronjenih.
Gle, zraci jutra k njoj sad rone
i svaki dršće, prodire i tone
i rasipa se kao rosa, kao duuga
dok u mojoj duši
šapuće i šumori u svako doba
jedna mala školjka - moja ljuba,
moja vjerna druga...-



04:40 | Komentari 19 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 20.03.2017.

Rasprodano:-))







Jutrom plovim,
plovim




Noćicom ronim,
ronim





U oku mom lipota
u plićaku divota,
po površini se kajić ziba
mrižu do pol punu riba
podigosmo,
koječega još tu pridodasmo...:-))

- Prodajete?

- Rasprodano!











A ovog pajdaša
što teškom mukom stekoh
ne dam nikom!
Sa sobom ga nosim svog posljednjeg daha
međ morske livade cvjetne
uzdaha i izdaha iz prikrajka,
međ školjke, alge i
crvene koralje,
tamo gdje i od daljeg
postoji ono dalje!







03:43 | Komentari 26 | Print | ^ | On/Off |

subota, 18.03.2017.

Puni krug...:-))

Vanjski "Čelni " igrač:-));














Unutarnji " Vezni " plivač;-))












I jedna, dvi , tri, onako ....usput...:-)))




( desni bok )



( livi bok )



( centar )


16:21 | Komentari 14 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 14.03.2017.

La vida loca....



Zablendan s e u ovoga tipa.....

a odnekud "zacrni" mi sipa







i ode moja bičikleta lipaaaa....:-(((


i eto mi sad
tako mi i triba
kad ne čuvan stvari svoje
po onoj ; šta je moje , moje!








sad mogu lipo sist i plakat,
il u gusle diplit,
ebeš takvi svit,
iza leđa gol mi zbit...



04:14 | Komentari 17 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 09.03.2017.

srce Hippocampusovo

U sve dane što ostanu
i onda kada ne bude me tu
nek se sitnim slovcem zna
da je Nekad, Negdje, Netko
svoju dušu prolijevao
ovdje do dna
po svom modrom
pregamenu sna....

Mjesec je oduvijek ljubomoran
na toplinu dana,
kao što sunce čezne za nečim tamnim
i tajnovitim svakodnevno sanja
Ona nije mogla imati nemilosrdnijeg
i nepopustiljivijeg suca od sebe same
dadoše joj dubine srce Hippocampusovo
na jednoj od najljepših koraljnih grana posluženo
vjerovala je dugo da je upravo ono
baš takvo kao i Jonatanovo.
Sanjat će te malene konjice koji srčano brane
obale svoje
kao da su dobermani
osijećajući duboko kao da joj je netko
gornji dio glave odrezao upravo
i udicom uhvatio veći komad duše,
ako ne i svu
u ovom ludom vremenu,
ili još luđem snu.









.........................................







21:43 | Komentari 18 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 07.03.2017.

Morska rapsodija

Jedina stvar koje se pribojavao potajice su ona trojica tipova,naoko ljubaznih,preveć znao je nikada ne izađe na dobro,pa ženskadija koju nikako nije želio u svojoj blizini,a pogotovo ne na ovakovom putu.Znao je za Dinove sklonosti,znao je za Dalinu prgavu narav,znao je puno što-šta o svakome pojedinačno i svima zajedno.Duboko u sebi skrio je nemir i onaj čudni grč u želucu kada bi predosjetio opasnost po sebe i one koji bi bili u njegovoj neposrednoj blizini.Nije mu bilo pravo, ne nikako mu nije bilo pravo što je upravo sada osjetio ono grčenje u želucu ,ali želio je udovoljiti svojoj znatiželji ,silno je želio vidjeti neviđeno,posjetiti nikad posjećeno, zaplivati u nikad plivanom i poljubiti neljubljeno,uf!

Poljubiti ne ljubljeno...........sjetio se priče, istinite priče koju mu je jednom prilikom ispričao upravo Brada i osjeti silnu toplinu i bliskost prema tom dupinu, prema tom dragom i odanom prijatelju vrijednom duboka poštovanja,prijatelju koji je znao prepoznati ljubav, znao prepoznati ljepotu –dobrotu u liku svoje vanzemaljski predivne nimfe ili kako bi često u šali znao reći-svoje bikice-

Da,sjetio se Galileo kako su jedne večeri „usidreni“ pod koraljima sami njih dva,pretresali sva važna zbivanja u i okolo morskih algi ,ispreturali sve zbirke i nezbirke živa i neživa podmorja i dotakli se ljubavnih jada i nejada i Brada sve ko da neće onako ispod glasa-što voče ko sam z a sebe pogleda uprta u morsku površinu zakličke ko svaki dupin kad klikne zato što je sretan:-

-Volim tu moju oazu na osami . Volim doći i zaroniti među sjenke hridina dok mjesečina igra svoj ples na morskoj površini. Opustiti se i uživati u toploj noći i mislima na lijepe trenutke.
Jedan takav prekrasni trenutak ponudila mi jedna noć i.... mjesečina.
Gledao sam ju kako polako pliva prema meni obasjana mjesečinom, pogleda usidrena negdje u daljinu. Zaustavila se nedaleko mene i ne primjetivši me prepustila se svojoj mašti.
Nisam se micao, mislim da nisam ni disao da ne prekinem taj prekrasni prizor.
Gledao sam kako uživa u svome tijelu. Vjerojatno je nekoga imala u mašti.
Osjećao sam kako mi krv brže struji , postajem zarobljenikom prizora. Milovao sam se jednakom nježnošću kojom je i ona to činila.

Pogled na tu nimfu prepuštenu svojim strastima vodio je prema ludilu.
Isplivao sam iz sjene i polako se približio da ju ne uplašim. Kao da je upravo taj trenutak maštala.
Spustio sam glavu i usne su nam se spojile u dugi topli poljubac.
Odbacili smo ostatke sramnica i ostali nagi u plavom lugu.
Tijelo joj je mirisalo željom.

Nježno sam milovao njene grudi. A kada sam dodirnuo izvor najveće slasti glasno je zakliktala
pritišćući moju glavu na svoj trbuh.Uronio sam u vječnost, našao se na izvoru postanka, nastanka i nestanka.
Primila me u svoju nutrinu duboko, željno, vruće. Da li sam bio ja u njoj ili ona oko mene tko to zna. Ništa više osim nas nije postojalo.
Pljuskali smo se lagunom opijeni ljubavnom strasti.
Dugo, dugo tijela su nam se grčila dok smo dostizali vrhunce lude želje.
Ponovo smo se ljubili dok su nam tijela bila čvrsto ukotvljena u ljubavnom grču.
Zajedno smo uživali u svojoj mašti koja je postala stvarnost.

Trag mjesečine na moru gubio se u daljini.
Da, tada je postala mojom....moja Draga...


/ dio iz jedne prelijepe, istinite osobne priče :-))))









19:41 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 05.03.2017.

Bruna/ III dio /

Neupadljivi zaklon ispred peći Bruni je spasio život.Visoki štit napravljen od čeličnog lima koji je zimi bio postavljen ispred peći kako bi ljude štitio od prekomjerne vrućine, stajao je zaboravljen uza zid.Djevojčica brzo odmakne dio zaklona od zida I sklupča se iza njega.Neugledno se pomagalo pokazalo veoma dragocjenim.Zaštitilo ju je od vatrene stihije sve dok joj napokon nije uspjelo da se svjetlosnim tunelom vrati u svoju sobu.
Bruna je hripala I kašljala.
Zatim otvori oči.

-.Sve u redu ? –Luka se zabrinuto nagne nad nju I protrese je za ramena.-Čuješ li me Bruna?Jesi li dobro?
-Ne brini.-prokrlja ona.-Dobro mi je !.-

Brunino lice pokrivao je sloj čađe.Nekoliko je pramenova njene plave kose bilo osmuđeno i grozno su smrdjeli po dimu, baš kao I traperice I majica.
-O, ne! –uzvikne Marina.-Što se dogodilo?-

Bruna joj je htjela odgovoriti nešto zajedljivo,ali je od toga odgovori zabrinut izraz Marinina lica.Prijateljica se nagnula nad nju držeći Mici.-Reći ću ti- reče Bruna I duboko uzdahne.
-Mogu li sada dobiti nešto za piće?-
Jedva se pridigla I iscrpljeno naslonila na zid.Marina odloži Mici na krevet, odjuri do svog noćnog ormarića I uzme bocu koja je na njemu stajala.Brzo odvrne čep I pruži Bruni otvorenu bocu narančina soka.

-Evo, pij.-reče ona I posrne.Iz boce štrcne sok I razlije se po Bruninim trapericama.Mici hitro skoči u stranu.
-Uuups.- Marina se pokajnički osmjehne.-Sorry, žao mi je!.-
Luka odmahne glavom.Kako netko može biti toliko nespretan!
No, Bruna joj se samo blago nasmiješila.-Nema problema Marijuško.traperice su ionako gotove!-
Uzme bocu iz Marinine ruke I žedno nategne sok koji je divno vlažio njeno suho grlo.
Bio je jednostavno izvanredan! Bolji od svega što je ikad pila.

Mici tiho zamijauče I popne se Bruni u krilo.Spremno se pusti maziti, zatvori oči I tiho zaprede.
Luka je zabrinuto motrio sestru.-Sudeći prema tvome izgledu, putovanje je bilo veoma uzbudljivo.-
Bruna odloži bocu.-Itekako! Pogodila sam baš noć u kojoj je izbio veliki požar.Znate , onaj prije stotinjak godina u kojemu je zamalo cijeli muzej izgorio.-Bruni je drhtao glas.
-Neobična slučajnost.-promrmlja Luka.

Bruna se složi.-Koliko sam gospođi Veri iz grebengradskog muzeja zahvalna što mi je rekla za tu inventurnu listu, toliko mi je neshvatljivo da mi nije spomenula da je muzej te iste noći izgorio u požaru.-
-Zašto bi?.-dobaci Lukas.-Nije mogla znati da ćeš otputovati u prošlost.-
-Imaš pravo.-Bruna se kiselo osmijehne.-Sada mi je bar jasno zašto mi je djevojčica koja je onda spasila Grebengrad od požara toliko nalik – to sam bila ja!-
-Zvuči kako zaplet nekog fantastičnog filma!-Luka se široko nasmiješi.-Djevojčica iz budućnosti sprečava razornu goruću katastrofu.-

-Toooo! – Marina se zarumenila od uzbuđenja.-A naslov filma glasi:- Bruna Tomić, superstar.-
Nasmijali su se , a onda se Luka uozbilji.-Je li se sve to barem isplatilo?
-Itekako! Nećete vjerovati što sam sve otkrila.-
Bruna se uspravi na krevetu, stavi Mici u krilo, a Luka I Marina sjednu do nje.
-Odakle da počnem?-
Marina je poprijeko pogleda.- Možda….od početka? –

-Ma nemoj! -Bruna se nasmiješi.Dakle:gospođa Vera dobro je pretpostavila.Baka Klara doista je zapisivala sve što je znala o grebengradskom zmaju I njegovom ubojici I o povijesti Grebengrada I to u detalje.-
-Kako I priliči dobroj knjižničarki! -zaključi Luka.
-Naravno.- Bruna prijateljski pljesne brata po leđima.Bila je previše zadovoljna sretnim ishodom svoje avanture da bi mu zamjerila pametovanje.



....................



21:04 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

petak, 03.03.2017.

Čuvar kuće...:-)))

Fotografija Čuvar kuće, autora Tihomira GRŽINČIĆA iz Zagreba,
proglašena je najboljom od svih objavljenih tijekom 2016. godine na našem fotonatječaju
More u mom oku.
Na drugo mjesto plasirala se Senada PAVLOVIĆ iz Zadra s fotografijom Zadarski zalaz,
dok je treće mjesto pripalo Antoniju SUNARI iz Splita za fotografiju Jokulsarlon.

O pobjednicima našega fotonatječaja odlučivao je tročlani žiri u sastavu:
Matko BILJAK, urednik fotografije Slobodne Dalmacije,
Vojko BAŠIĆ, fotoreporter Hanza medije
i Božo VUKIČEVIĆ, urednik fotografije Otvorenog mora.

Neobičan prizor

Pobjedničku fotografiju s motivom ribice koja čuva kuću volka
Tihomir Gržinčić snimio je fotoaparatom Pentax WG-2
u uvali Sabuša na otoku Ugljanu, a objavljena je u svibnju u broju 231 Otvorenog mora.
Budući da ovakav prizor iz morskih dubina nije baš lako pronaći,
a pogotovo uspješno snimiti, Tihomir je dobio sve pohvale članova žirija
i zaslužio najviše bodova za svoj prijavljeni rad,
a također i vrijedan novi foto-fotoaparat kao i novčanu nagradu.









Bravo Tihomire !


/ više o ovom neobičnom fotografiranju pročitajte u današnjem izdanju Slobodne Dalmacije /





mali dodatak za TIGIJA sveznalicu....:-)))


prema drevnom vjerovanju, čuvarkuća štiti kuću i obitelj od požara, bolesti, zlih sila... Zato je i prozvana čuvarkućom. Poznata je i kao žednjak, cmilić, treset, možek, ušna, vazdaživ... Njezin latinski naziv Sempervivum znači “uvijek živuća”.

Vrlo je otporna i “zahvalna” biljka koju je lako uzgojiti, a dokazano je da je čuvarica zdravlja jer sadrži obilje ljekovitih flavonoida i kiselina.:-)))




13:35 | Komentari 11 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 02.03.2017.

Bruna / II dio /

Kad je slijedećeg dana sjeo nasuprot svojoj sestri u njenoj sobi, Luki je na licu jasno bilo ispisano žaljenje.Iako nije ništa spomenuo, činilo se da je bio svjestan da je pretjerao.Nije smio njene neobične snove protumačiti na taj način kako bi je zezao zbog Petra.
Bruna se dugo dvoumila prije nego što ga je konačno zamolila da joj pomogne.Ali, netko je morao paziti da se njenu tijelu, koje će ostati u sadašnjosti, ništa ne dogodi za njena putovanja snovima u grebengradsku prošlost.
Komu se inače mogla obratiti? Na Marinu je još bila ljuta I to jako.Ona je izazvala cijeli problem objavivši Petrovu poruku.To je bila izdaja,a to je bilo mnogo gore od bratova zadirkivanja.Ne, Marini se sigurno nije mogla povjeriti! Barem još neko vrijeme.

-Jesi li dobro razmislila o tome?-u bratovim očima jasno je vidjela sumnju.-Već si se više puta uvjerila kakve negativne posljedice mogu proizaći iz tvojih izleta u prošlost.-

-Znam, ali ovoga puta je nešto drugo u pitanju.Ostat ću samo kratko, a ne preko noći kao prošli put.
Luka još uvijek nije djelovao uvjerljivo.

-Tko zna hoćeš li uopće pogoditi pravi dan?-progunđa on skeptično.-Možda u prošlost stigneš u potpuno pogrešnom trenutku.Možda dođeš baš na dan kada se bakina ostavština još upće nije nalazila u muzeju,jer ju je netko, primjerice, uzeo sa sobom kući.-
-To je isključeno!-Bruna se široko osmijehne, ali još nije htjela odati svoj adut kako bi još malo mučila brata.
-A kako to znaš?-
-Jer…-Bruna opet zastane.
-Da?-Luka je postao veoma nestrpljiv.-Gukni već jednom!-
-Jer me je maloprije nazvala gospođa Vera iz muzeja.Prelistala je stare dokumente I naišla na inventurni popis iz ljeta 1914.-
- I?-
-Iz njega proizlazi da se bakina ostavština na dan te inventure- usput budi rečeno, posljednje prije požara!-nalazila u muzeju.U dokumentima je čak bilo opisano točno mjesto gdje su ti njeni spisi bili pohranjeni.
-Doista?-
Bruna se veselo smiješila.-Da.-
-Koji je to dan bio?-
-21.srpnja 1914.
Luka sklopi oči, a na čelu mu se opet ocrta bora.
-Čudan dan za inventuru-zar ne?-
-Zašto?-Bruna slegne ramenima.-Tada je sve bilo drukčije nego danas.Bilo kako bilo:pomoću tih smjernica mogu te bilježnice naći u tren oka.A čim pročitam bakine bilješke o Grebenu, odmah se vraćam natrag.-
-No, dobro.-progunđa zlovoljno Luka.-Naposljetku, nemaš pet godina I možeš procijeniti do koje mjere možeš ići! A koliko te poznajem, ionako se nećeš dati odgovoriti od te namjere.
-Kako si pametan!-Bruna se široko osmijehne.-Moglo bi se pomisliti da si super IQ!-
No, tada se uozbilji I ispruži na krevetu.
Luka privuče stolicu I sjedne pokraj kreveta.Bruna je znala da je ni na sekundu neće ispustiti iz vida dok bude na putovanju snovima.
Djevojka se već htjela dovesti u trans,kad joj još nešto padne na pamet.Uspravi se I pokaže na mačkicu koja se raskomotila na Marininom krevetu.-Molim te, dobro pazi na Mici!-opomene brata.-Nemoj dopustiti da opet skoči s prozora.-
-Naravski! Misliš li da sam glup?
Bruna ne odgovori.Ponovno legne, zatvori oči I duboko uzdahne.Činilo se da je naporno vježbanje ipak počelo davati rezultate.U svakom slučaju, bez muke se dovela u stanje lebdenja koje joj je od kada svjesno zna da postoji omogućavalo da svoj duh oslobodi iz okova sadašnjosti kako bi on , oslobođen svih ograničenja slobodno letio prostorom I vremenom.Gotovo bez svoje volje , izgovori prastare stihove;

plimo valova , pozivam te
plimo valova, preplavi me
plimo valova, otvaram se
plimo valova, ponesi me.

Prije nego što je Bruna shvatila što joj se događa, obavilo ju je blistavo svjetlo.Oko nje je bila nezemaljska svjetlost koja ju je zasljepljivala usprkos tomu što su joj oči bile zatvorene.Okruži je vrtlog svjetlosnih zraka koji se sve brže I brže okretao, sve dok je nije nezadrživo povukao u svoje središte.Tog je trenutka znala da je krenula na putovanje dimenzijom koju ljudska svijest nije mogla pojmiti.

Kad se blistavo svjetlo ugasilo, a šuštanje utihnulo, Bruna je otvorila oči.U prvom trenutku nije mogla ništa razaznati.Osjetila je samo neki neugodan miris;smrdjelo je na kiselkasti znoj I vosak za laštenje poda.Tada su iz tame postupno izronile konture namještaja.Bruna je razaznala police, škrinje I staklene vitrine- očito je stigla točno na cilj svojega putovanja u snovima; u veliku izložbenu dvoranu muzeja u Grebengradu.Pogledala je kroz dva mala prozora I shvatila da je vani mračno.Budući da se činilo da osim nje nitko drugi nije u muzeju, vrata su sigurno već bila zaključana.Zato je bilo malo vjerojatno da će netko naići I sresti je.Bruna odahne, iako najvažnije pitanje još nije bilo razjašnjeno:Je li putovanjem kroz vrijeme I prostor u prošlost dospjela na željeni dan?
21.srpanj.1917.?Velika sparina koja je još vladala prostorijom bez obzira na to što je bila noć, upućivala je na to da je ljeto I da je barem pogodila godišnje doba.
Djevojčica se napeto ogleda oko sebe.Namještaj je izgledao staromodno I nije imao ništa zajedničko s uređenjem muzeja kakvog se Bruna sjećala.Namještaj je bio kvalitetno I solidno izrađen od drveta I stakla.Nigdje nije bilo nikakvog umjetnog materijala.Umjesto neonskih lampi, sa stropa su visjela dva jednostavna “svijećnjaka” manti okrenutih ko šišmišovski spavači krijesničari .
Pod se sastojao od oblutaka uredno poredanih jedan uz drugi, niti milimetra praznog prostora između svakog ponaosob.Brzo je požurila do izlaznih vrata napravljenih od granja okamenjenih koralja.S olakšanjem zaključi da se nisu pomaknula niti milimetar,iako ih je žestoko drmala.Dok bude istraživala, nitko bez ključa neće moći ući u muzej!
Jedini su se prozori nalazili na sjevernom dijelu prostorije I bili su zaštićeni debelom čeličnom mrežom kako bi se spriječile provale.Kad je Bruna pažljivije pogledala van, u prvom se trenutku iznenadila vidjevši visoke gradske zidine s lijeve I desne strane muzeja.Malene su kućice bile zbijene pokraj stabilnih zidina.Pred skromnim nastambama protezala se uska kamena uličica, a s njene druge strane također su se smjestile drvenaste kućice s krovom od suhih , čvrsto osušenih, ili čak I presušenih kućica ježinaca .U uličici nije bilo nikoga, kao niti na malom trgu ispred muzeja.Na drugoj se strani trga uzdizala mala crkvica čiji je krov bio obložen nebrojenim sićušnim školjkicama.
Bruna je u tornju razaznala nejasne obrise dvaju zvona.Crne niti koje su se iz njih spuštale zacijelo su bili konopi za potezanje pomoću kojih bi se zvona oglasila.Pa naravno: za automatski sustav zvonjenja tada se nije znalo.
U neposrednoj blizini crkvice stajala je samotna , neobična svjetiljka koja je bacala mutno svjetlo na mjesečinom posrebrenu noć.Svjetlo niije dopiralo dalje od metra- ali kome je trebalo svijetliti?
Možda morskim psima, koji su se neprimjetno šuljali uokolo da bi trenutak poslije munjevito nestali u naslagama , algi, travuljastih ogromnih livada ,ili još većih masivnih grebena.
Grebengrad je duboko spavao.Bruna nije nigdje vidjela žive duše.

-Dobro je!-

Dok je prolazila kroz redove eksponata, oči su joj se već naviknule na tamu.Zastala je pred jednom policom čiju je oznaku dobro upamtila:K2.Ako su podaci u inventurnom popisu bili točni, spisi bake Klare morali su se nalaziti u drugom odjeljku.Na njeno iznenađenje , odjeljak je bio prazan.
Neobično.
Bruna se čudila.Je li Zapis bio pogrešan? Ili ga gospođa Vera nije točno unijela?
A možda ga je ona krivo čula?
Telefonska je veza bila tako loša da je upraviteljicu muzeja jedva čula.Bilo kako bilo, u drugom odjeljku police K2 nije bilo ničega

Ma super! Dobro je počelo!

Krenula je ponovno istim putem natrag, pa opet naprijed.Ništa.
Polako je pogledom šarala ,ali sada ne po policama nego po okolini I u kutu prostorije ugleda stolić.Hrpa naslaganih bilježnica stajala je na njegovom rubu.Na etiketi najgornje zadaćnice stajalo je ime.Bruna je jedva uspjela dešifirati starinski rukopis.Kad joj je to napokon uspjelo, htjela je vrisnuti od sreće.Na bilježnici je pisalo: Klara Radić-Tomić-.A Klara Radić nije bila nitko drugi nego baka Klara!
Tatina prabaka!

To je moglo značiti samo jedno:hrpa bilježnica bila je njena ostavština.
Djevojčica brzo obiđe stol I sjedne na jednu stolicu.Tek tada na djelomično osvijetljenom zidu primjeti kalendar.Jasno joj je potvrdio da je prvi dojam nije prevario,doista je bilo ljeto.
Točnije rečeno- srpanj.Vrlo precizno:21.srpanj.1917.
To!-uzvikne veselo Bruna.Ne samo da ju je putovanje snovima dovelo do pravog cilja, nego je stigla baš na željeni dan I odmah je našla bilješke koje je tražila!
Sada je još samo u bakinim zapisima, skupljenim u dvanaestak bilježnica, morala naći bilješke o grebengradskom zmaju I njegovom ubojici.A to nije bilo tako jednostavno.Gusto pisani zapisi bili su napisani starinskim rukopisom I zato je Bruni trebalo dosta vremena da pronađe odlomke koje je tako željno tražila
Nakon što je pročitala samo nekoliko redova, shvati da je otkrila nešto neugodno.Bakina su istraživanja razotkrila stvari koje su bacile sasvim drugo svijetlo na sve što je Bruna znala o grebendvorcu I njegovoj povijesti.Razgoračenih očiju I otvorenih usta čitala je stranicu za stranicom.Što je više čitala, to je više veza između događaja otkrivala, a koje do tad nije ni slutila.Spoznaje bake Klare bile su tako uzbudljive da se Bruna u njih udubila kao u neki strani, fascinirajući svijet I zato je zaboravila sve oko sebe.
Brunu prene neko zveckanje.Smeteno se ogleda oko sebe.Nije imala pojma koliko je već dugo sjedila za stolom.No, nije stigla o tome razmišljati jer je istog trenutka primijetila zapaljenu krpu.Ležala je u podnožju police koja je bila najbliža prozorima.
Plamen-sudeći prema mirisu, krpa je bila natopljena petrolejem- uzdigao se visoko I zahvatio knjige I pergamente na policama.
Odmah je shvatila u kakvoj je opasnosti: za nekoliko će sekundi vatra zahvatiti većinu lako zapaljivih dokumenata.Skoči na noge tako naglo da je prevrnula stolicu I požuri preko prostorije do polica.Još dok je trčala primijetila je da je u prozorskom staklu zjapila velika rupa.Netko ju je razbio kako bi podmetnuo požar u muzeju!
Iako je Bruna trčala kao da je gone sami vrazi, stigla je prekasno.Dokumente, stare knjige I eksponate već je zahvatio plamen.Svježi zrak koji je dolazio kroz prozor još je više raspirivao I širio vatru na druge police, škrinje I vitrine.Ubrzo je cijela prostorija gorjela.
Grebengradskom muzeju više nije bilo spasa.A kako ga se I moglo spasiti? Naposljetku, u grebengradskim analima pisalo je sve o strašnim posljedicama požara.Ono što se jednom dogodilo nije se više moglo popraviti.
Bruna je shvatila da ne može ništa spasiti od požara.Mogla je samo jedno- samu sebe dovesti na sigurno.
Upravo je htjela zatvoriti oči I uputiti se u tunel-u ono stanje transa koje joj je omogućavalo povratak u sadašnjost kad joj je pogled opet skrenuo na drvene kućice .U tom ljetnom , sušnom periodu bila je dovoljna jedna iskra da sve izgori!
Grebengradu je prijetila užasna katastrofa, a nitko od stanovnika nije ni slutio smrtnu opasnost u kojoj su se svi nalazili. Ako ih ne upozori, stotine, a možda I tisuće ljudi uginut će u snu.
Ne, nije se smjela tek tako izvući.Morala je upozoriti stanovnike I to što prije!
U muzeju je postalo već nepodnošljivo vruće I zagušljivo.Bruna je kašljući dograbila stolicu I pojurila prema prozoru.Upravo je htjela do kraja razbiti staklo kad je ugledala kako se trgom žuri neka prikaza.
Vatreni đavo?!
Upravo je prolazio pokraj gorućeg omanjeg grma I ono je na trenutak osvijetlilo njegovo lice.
Neopisivo,Jednostavno neopisivo lice Crvene aždaje nepovrata!
Iznenada je zastao, pogledao prema njoj, trijumfalno stisnuo šaku, a zatim nestao iza crkve,
Staklo je puknulo već od prvog udarca stolicom.
Bruna zaurla što je jače mogla:Vatra! Vatra! Vatra!
Ponavljala je to I ponavljala.
Ništa se nije dogodilo.Očito ju nitko nije čuo.
Što da učini?
Pucketanje plamena iza njezinih leđa pojačalo se.
-Vatra! – vikala je Bruna sve dok nije promuknula.
-Vatra! Vatra!
No I dalje se ništa nije događalo.Činilo se da su stanovnici Grebengrada još čvrsto spavali.Brunu obuzme očaj.Što je još mogla poduzeti da upozori građane?1917.sigurno nije bilo sirene.A I da je bilo:kako bi mogla uključiti alarm?Tada su ljudi za uzbunjivanje još uvijek upotrebljavali zvo…

Naravno!

Iza Brune se već napravio plameni stup.Vatra je prijeteći gutala sve pred sobom.Iza njenih leđa bilo je pakleno vruće.Jedva je disala, a znoj joj je tekao iz svih pora dok se pokušavala koncentrirati I iz svijesti izbaciti sve što ju je ometalo.Usredotočila se I zagledala u zvona u crkvenom tornju na drugom kraju trga.
Hoće li ih uspjeti zaljuljati snagom svojih misli?
Hoće li ih uspjeti podvrgnuti svojoj volji s više od trideset metara daljine?
Morala je! Inače su stanovnici Grebengrada bili osuđeni na uginuće!
Vatreni joj se zid nezaustavljivo približavao.No djevojčica to nije primjećivala:suzila je oči I fiksirala zvona u crkvenom tornju.-Oglasite se! – naredi im ona.
-Oglasite se I upozorite ih! –
Već se činilo kao da joj je sav trud bio uzaludan, kad su se crkvena zvona ipak pokrenula.Počela su se njihati, isprva jedva primjetno, a zatim sve jače I jače, sve dok se njihov moćni zvuk nije proširio iznad krovova cijeloga grada.
-Tooo! – veselila se Bruna kad su se otvorili prvi prozori I vrata I iz kuća počeli izlaziti pospani ljudi u piđamama.
Bruna odjednom osjeti ubojitu vrućinu I primijeti da joj je odjeća već bila osmuđena.Uskoro će joj vatra zahvatiti kosu.Poput oštrice mača pogodi ju pomisao :
-Prekasno je!
–Ne mogu više natrag! Izgorjet ću prije nego što uspijem pasti u trans.






21:47 | Komentari 0 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>