Na vrhu brda s kojeg se vide polja pamuka sve dokle pogled seže, u mirnom seoskom krajoliku Južne Karoline, u hladu stoljetnog hrasta, mlada djevojka u bijeloj haljini i šeširom i mladi južnjački časnik uživaju u hrani pripremljenoj ranije, nakon čega konzumiraju crno vino, dok je nedaleko od njih kočija sa konjskom zapregom. Tako je izgledao moj zamišljeni piknik.
Jedno proljetno jutro, Jube i ja probudimo. Sunce je već počelo polako ulaziti u dnevni boravak, a mi smo uz jutarnju kavu odlučili smo da ćemo taj dan provesti u voćnjaku i napraviti piknik.
Mogli smo otići u lokalni dućan po neke namirnice za piknik ali se Jube odlučila da će sve pripremiti kod kuće i vješto i na brzinu je pripremila pohani kruh (na slano), prženu domaću slaninu i narezala crveni luk. Navedeno je posložila u termo posude, crveni luk u plastičnu posudicu, da ostane svijež i sve je posložila u lijepu pletenu košaru od vrbe, gdje se već nalazio pribor za jelo i krpa. Naravno, na piknik se ne može ići bez nekog alkoholnog pića, a mi smo se odlučili za rakiju od jabuke kao aperitiv, pivo, vino i jamnicu za poslije. To je Jube spremila u prenosni frižider, koje je pomoću elastičnih guma pričvrstila na stražnji dio mojih elektromotornih kolica. Prenosni frižider se uklopio na stražnji dio kao da je rađen po narudžbi.
Do voćnjaka smo imali nekih 650 metara koje nikad nisam brojao (asocijacija na Balaševićeve stihove iz pjesme „Ne volim Januar“) i do njega smo prolazili uz kuće i dvorišta naših susjeda sa kojima smo se pozdravili, a sa nekima smo stali i popričali. Kao i uvijek gdje god krenuli, dali u šetnju ili na put sa autom, sa nama je bila naša mala bijela psina Boby Lee, naš čuvar kuće i dvorišta sa tri strane dok je na četvrtoj strani čuvao državnu granicu sa Slovenijom, točnije rijeku Kupu. Boby Lee ima i zadaću (bar je to on tako zamislio) da označi svaki kraj zida, ograde, svaki grm, busen trave čak i neki veći kamen. Tako je bilo i tog dana dok smo prolazili cestom put do voćnjaka, on je pretrčavao cestu s jedne strane na drugu, označavao i povremeno zastajkivao da provjeri dali ga pratimo, te bi odmah nastavio svoju zadaću.
Kad smo stigli do voćnjaka, koji je bio pokošen, a izgledao je, po riječima našeg susjeda Edića, kao Wimbledon, krenuli smo prema sredini, do jednog drva jabuke, gdje se nalazio masivni stolić i pokraj njega dvije klupice, naše odredište našeg piknika. Mali Raj na Zemlji, mitsko mjesto Shangri-La.
Sunce je već oko 10 sati lijepo grijalo, a drvo jabuke je davalo sasvim dovoljno hlada da nam bude ugodno dok uživamo u konzumaciji pripremljene hrane i ohlađenog pića.
Ohlađena rakija od jabuke (ne one ispod koje smo sjedili) koju smo ispijali u malim gutljajima, fino nam je otvorila apetit, te smo krenuli uživati u naočigled jednostavnim ali za nepce ugodnim ukusima hrane (pohani kruh, pržena slanina i crveni luk). Kad k tome dodamo i svježi zrak, ugođaj konzumiranja se povećava, jer je dobro poznato koliko se vole hrana i svježi zrak. A ne smijem zaboraviti ni našu malu bijelu psinu koji inače redovito ima svoje piknike na raznim mjestima diljem dvorišta. Tako je i njemu ovaj piknik izmamio osmjeh na lice, pogotovo nakon uživanja u hrani.
Nakon odlične hrane zahvaljujući prenosnom frižideru Jube je popila hladnu Union pivu, ja hladan gemišt od Žlahtine, što je bila točka na „i“ našeg piknika i zaokružilo ga u jedan predivan dan, kojeg se rado sjećam u ovim kišnim jesenjim danima.
Za jedan savršen dan u Raju na Zemlji, Shangri-La, meni je bilo dovoljno što je sa mnom bila moja Jube, što smo jeli jednostavnu, ali za taj piknik savršenu hranu, što je sa nama bio Boby Lee, taj dan nikada zaboraviti neću.
Sad više ne zamišljam piknik kao u „Sjeveru i Jugu“, nego onako kako sam ga doživio.

Oznake: Shangri-La, Jube

Osvjedočeni sam ljubitelj ljutog fish paprikaša, pilećeg paprikaša, perkelta od kunića, pohanog šarana, suhih proizvoda od mesa, čvaraka, kobasica, kulena, šunke, slanine, raznih slastica, kolača, torti i mnogo drugih divnih i ukusnih jela koje nisam spomenuo, a koje mi draže nepce i na sam spomen. Tako sam se hranio od kad znam za sebe, pa sve dok nisam otkrio morske plodove, promijenio prehrambene navike i izbalansirao kontinentalnu i primorsku kuhinju. Naravno, i dalje sam ljubitelj ljutog i svega navedenog, što sam uvijek objašnjavao svojom madžarskom krvi, no postao sam i izraziti ljubitelj plodova mora. To je zasigurno zbog morske vode koje sam se napio u više navrata na brojnim izletima uz more, prilikom udaha u potpuno krivo vrijeme dok sam plivao... Ali to je već neka druga priča. Za neki drugi blog koji će se baviti mojim sportskim “podvizima” :)

No, vratimo se sveopćem oduševljenju plodovima mora... Jednog jesenskog vikenda, prije malo više od četiri godine, prilikom posjete dragih prijatelja, male R i Pepa, ostao sam potpuno oduševljen jednim jelom od mrkača, koje je chef Pepo pripremio, doslovno, za polizati i prste i tanjure.

Za one slabije upućene, mrkač ili, na standardnom hrvatskom, muzgavac je glavonožac, a najbliži mu je srodnik hobotnica, na koju i neopisivo liči i za koju ga, nepažljivo oko vrlo često može zamijeniti. Rod su mu i sipa, lignja i totan. Mrkač i hobotnica su sličnog vrećastog izduljenog oblika tijela s osam jednakih krakova oko usta. Za razliku od hobotnice, mrkač na krakovima ima jedan red pipaka. Krakovi su u presjeku okrugli, a duljina im je od tri do pet puta veća od duljine tijela. Krakovi i tijelo su mu obavijeni sluzavom kožom. Mogao bih o mrkaču, tom malom lukavom predatoru iz potaje, iz perspektive biologije, pisati još, ali vratimo se gastronomskim užitcima koje mi evocira i njegov sam spomen njegovog imena, jer što se većine gurmana tiče, na pitanje kakva je mrkač životinja, odgovor je jednostavan - ukusna.

Dok je spremao jelo, chef Pepo je bio koncentriran i ništa ga nije dalo omesti. Najprije je očistio oko 2 kg mrkača koji su bili zaleđeni nekoliko dana, da bi bili meki. Nakon mrkača očistio je oko 2 kg krumpira, narezao ga na ploške i posolio. Za vrijeme dok se krumpir lijeno odmarao u zdjeli, očistio je 5 većih glavica crvenog luka i uz pomoć ribeža naribao ga na tanke rezance, slično pripremi kupusa za salatu. Vrijeme odmora krumpira je završilo, pa ga je chef Pepo krenuo slagati u lim za pečenje viših stranica i to tako da je otprilike trećinu krumpira složio uz jednu stranu lima, pa je do krumpira složio polovicu očišćenih mrkača, pa polovicu naribanog luka, pa opet trećinu krumpira, pa drugu polovicu mrkača, pa drugu polovicu luka, da bi, na kraju, složio i preostalu trećinu krumpira uz drugu stranu lima za pečenje. To je izgledalo kao torta sa tri kore, sa filom od mrkača i luka između svake kore, ali gledano sa strane.

U svaki red krumpira je ugurao po dva lovorova lista i grančicu ružmarina. Tako složeno jelo je zalio sa 2-3 decilitra finog crnog vina i izdašno začinio maslinovim uljem. Zatim je lim prekrio aluminijskom folijom, da bi svi sokovi ostali unutra i sljubili međusobno u nezaboravnu aromu i stavio ga u pećnicu na 200°C. Nakon otprilike 90-120 minuta pečenja pod folijom, chef Pepo je maknuo foliju i lim vratio u pećnicu na još 30 minuta da višak tekućine ishlapi i da se sve još malo zapeče.

Ne moram vam posebno opisivati stanje i nestrpljivost svih prisutnih koja je dostigla vrhunac samo od miomirisa kojim se je kuća potpuno ispunila onog trenutka je Pepo izvadio lim iz pećnice i svečano objavio da bakanalije mogu početi.
Uz, gotovo pa orgazmički užitak objedovanja Mrkača ŕ la Pepo, lagano smo ispijali pravu vrbničku Žlahtinu koja nam je decentno hladila nepca u kontrapunktu s iskonskim okusima, koji su nas kao vjetrovi Odiseja, vodili na putovanja Mediteranom na jednak način kao što je Prousta odvodio u djetinjstvo okus kolačića Madleine.

Dok smo se chef Pepo i ja odmarali u, slobodno mogu reći, post koitalnom polusnu izazvanim ukusnim obiljem koje smo upravo blagovali, naše drage djevojke su ispekle palačinke koje su nadjenule marmeladama raznih vrsta koje je moja supruga vrijedno spremila. Bilo je tu svega. Od marmelade od šljiva i čokolade, preko marmelade od bobica bazge, marmelade od jabuke i buče sve do, moje omiljene, marmelade od malina...

I dan danas, kad se sjetim te fešte od mrkača, ne znam gdje nam je to sve stalo.

Čista misterija.

P.S.

Pozdrav maloj R i Pepu :)

Oznake: hrana