Na vrhu brda s kojeg se vide polja pamuka sve dokle pogled seže, u mirnom seoskom krajoliku Južne Karoline, u hladu stoljetnog hrasta, mlada djevojka u bijeloj haljini i šeširom i mladi južnjački časnik uživaju u hrani pripremljenoj ranije, nakon čega konzumiraju crno vino, dok je nedaleko od njih kočija sa konjskom zapregom. Tako je izgledao moj zamišljeni piknik.
Jedno proljetno jutro, Jube i ja probudimo. Sunce je već počelo polako ulaziti u dnevni boravak, a mi smo uz jutarnju kavu odlučili smo da ćemo taj dan provesti u voćnjaku i napraviti piknik.
Mogli smo otići u lokalni dućan po neke namirnice za piknik ali se Jube odlučila da će sve pripremiti kod kuće i vješto i na brzinu je pripremila pohani kruh (na slano), prženu domaću slaninu i narezala crveni luk. Navedeno je posložila u termo posude, crveni luk u plastičnu posudicu, da ostane svijež i sve je posložila u lijepu pletenu košaru od vrbe, gdje se već nalazio pribor za jelo i krpa. Naravno, na piknik se ne može ići bez nekog alkoholnog pića, a mi smo se odlučili za rakiju od jabuke kao aperitiv, pivo, vino i jamnicu za poslije. To je Jube spremila u prenosni frižider, koje je pomoću elastičnih guma pričvrstila na stražnji dio mojih elektromotornih kolica. Prenosni frižider se uklopio na stražnji dio kao da je rađen po narudžbi.
Do voćnjaka smo imali nekih 650 metara koje nikad nisam brojao (asocijacija na Balaševićeve stihove iz pjesme „Ne volim Januar“) i do njega smo prolazili uz kuće i dvorišta naših susjeda sa kojima smo se pozdravili, a sa nekima smo stali i popričali. Kao i uvijek gdje god krenuli, dali u šetnju ili na put sa autom, sa nama je bila naša mala bijela psina Boby Lee, naš čuvar kuće i dvorišta sa tri strane dok je na četvrtoj strani čuvao državnu granicu sa Slovenijom, točnije rijeku Kupu. Boby Lee ima i zadaću (bar je to on tako zamislio) da označi svaki kraj zida, ograde, svaki grm, busen trave čak i neki veći kamen. Tako je bilo i tog dana dok smo prolazili cestom put do voćnjaka, on je pretrčavao cestu s jedne strane na drugu, označavao i povremeno zastajkivao da provjeri dali ga pratimo, te bi odmah nastavio svoju zadaću.
Kad smo stigli do voćnjaka, koji je bio pokošen, a izgledao je, po riječima našeg susjeda Edića, kao Wimbledon, krenuli smo prema sredini, do jednog drva jabuke, gdje se nalazio masivni stolić i pokraj njega dvije klupice, naše odredište našeg piknika. Mali Raj na Zemlji, mitsko mjesto Shangri-La.
Sunce je već oko 10 sati lijepo grijalo, a drvo jabuke je davalo sasvim dovoljno hlada da nam bude ugodno dok uživamo u konzumaciji pripremljene hrane i ohlađenog pića.
Ohlađena rakija od jabuke (ne one ispod koje smo sjedili) koju smo ispijali u malim gutljajima, fino nam je otvorila apetit, te smo krenuli uživati u naočigled jednostavnim ali za nepce ugodnim ukusima hrane (pohani kruh, pržena slanina i crveni luk). Kad k tome dodamo i svježi zrak, ugođaj konzumiranja se povećava, jer je dobro poznato koliko se vole hrana i svježi zrak. A ne smijem zaboraviti ni našu malu bijelu psinu koji inače redovito ima svoje piknike na raznim mjestima diljem dvorišta. Tako je i njemu ovaj piknik izmamio osmjeh na lice, pogotovo nakon uživanja u hrani.
Nakon odlične hrane zahvaljujući prenosnom frižideru Jube je popila hladnu Union pivu, ja hladan gemišt od Žlahtine, što je bila točka na „i“ našeg piknika i zaokružilo ga u jedan predivan dan, kojeg se rado sjećam u ovim kišnim jesenjim danima.
Za jedan savršen dan u Raju na Zemlji, Shangri-La, meni je bilo dovoljno što je sa mnom bila moja Jube, što smo jeli jednostavnu, ali za taj piknik savršenu hranu, što je sa nama bio Boby Lee, taj dan nikada zaboraviti neću.
Sad više ne zamišljam piknik kao u „Sjeveru i Jugu“, nego onako kako sam ga doživio.
Post je objavljen 29.11.2012. u 10:14 sati.