Na krilima mašte ...
|
Oni umrli tu su uz nas sve dok ih se sjećamo. Kako je netko lijepo rekao - oni će stvarno umrijeti tek kad umrem i ja. Po tome neki od nas umiru već za života nekoliko puta. Dok kilometri sporo izmiču pod kotačima, crnilo tame s vanjske strane ponekad prevlada i sa unutrašnje. Jedino društvo su mi moje misli i ponekad neke duše - čuvari i oni drugi što se opijaju energijom ... Ponekad me tako, anđeli čuvari posjednu na leđa vlastitoj mašti, odgurnu me u noć a ja zalutam u neki paralelni tunel naše svijesti i gledam oko sebe diveći se ljudskim snovima ... Pa ponekad sretnem neke drage umrle, zateknem ih u trenutku dok vam od vjeđa tjeraju one zlobne duše što vas ružnim snovima guše. Lebdimo dalje brzinom misli, moja mašta, ja i oni koji bi me trebali čuvati od sebe samog ... Gledam iz tame veliki žuti kamion kako gazi rub ceste, vozač drijema. Preplašim se, usmjeravam maštu prema stvarnosti, izlazim iz paralelnog tunela, vraćam se u veliki žuti kamion i smještam maštu na sjedalo pokraj sebe, trebat će mi ... I ne, nisam lud, samo noću dok vozim sjećam se svih onih dragih koji tijelom možda nisu više tu, a li žive u našim sjećanjima i ponekad nas čuvaju od sebe samih ... Mene ovako provedu vlastitom maštom i drže me budnim kroz dugu noć ...  |
