world where you live... (3:04, Crowded House, Crowded House, 1986)
|
Prije godinu dana sam napisao popis nekih predviđanja, a prije kojeg tjedna sam napravio i inventuru prošle godine te analizu koliko sam dobar ili loš bio u predviđanju događanja. Ove godine sam odlučio napraviti novogodišnju odluku koja nema nikakve veze s ovim blogom, politikom ili businessom, a glasi vrlo jednostavno: "Napokon početi igrati golf". (zašto baš golf je malo duža priča, no u osnovi to je praktički jedini sport u kojem mogu vidjeti sebe; imam vrlo jasnog protivnika, naglasak je na tehnici a ne na snazi, a osim toga sport ne uključuje intenzivnu aktivnost koja mi smeta) Prije osamnaest mjeseci, kada su me nagovarali na pisanje bloga razmišljao sam o tome koji bi moji motivi za pisanje uopće mogli biti. OK, činjenica je da sam od malena pisao i članke objavljivao u raznim novinama, i ta se praksa ugasila jer jednostavo više nemam dovoljno vremena, a za dobar tekst treba se i potruditi (za razliku od bloga u kojem mogu nabrzaka napisati što mi je volja, uz minimalni obzir prema pravopisu i logičnim jezičnim konstrukcijama). Dakle, osim neke unutarnje potrebe za pisanjem trebalo je pronaći još neki razlog - jedan od njih je moj techno-geek status zaljubljenika u tehnologiju, a sa internetom sam povezan od samih početaka interneta (i to ne samo početkom internet u hrvata nego i ranije, iako tada nisam baš znao što to točno je i čemu bi moglo služiti). I posljednje, tražio sam mjesto na kojem bi povremeno napisao nešto o društvu u kojem živimo i koje nas okružuje a koje je puno nelogičnosti, nepravdi, nesposobnosti, nerada i u kojem vlada kaotični nedostatak vizije i višak primitivizma na svim razinama. Sve me to užasava, jer živim(o) u zemlji u kojoj imam namjeru živjeti i dalje, te mi odlazak odavde ne pričinjava zadovoljstvo jer ga smatram easy_way_out, dok istovremeno do dolaska bloga nisam imao ventila na kojem bi iznio svoj stav (neovisno o tome koliko stav bio pogrešan, nepopularan ili jednostavno naivan). Sve to skupa me strašno podsjeća na Don Quijote-a u kojem glavni lik za kojeg nije totalno jasno da li je luckast, lud ili nešto treće - kreće u strašan boj protiv vjetrenjača. Don Quijote je idealist i (po meni sasvim ispravno) uzima pravdu u svoje ruke i kreće u akciju ne vjerujući da bitku za svoje ideale i ciljeve može povjeriti drugima. Vjetrenjače jesu velike, te su same po sebi neprijatelj kojeg je teško pobijediti a čak i ako ih pobijedite, nije sasvim jasno da li ste u tome doista uspjeli; no ako u boj ne krenete sami tko hoće? Da li svatko vidi u vjetrenjačama neprijatelja kakav on doista jest? Blog je sjajno mjesto da vodim taj svoj privatni rat protiv društva koje me okružuje, i na njemu se borim(o) za svakog istomišljenika/čitatelja pojedinačno. Nadam se da će mi se u slijedećoj godini pridružiti još glasova koji bi morali stvoriti kritičnu masu - dovoljnu da nas u nekome trenutku izvuče iz ove Krležine "magle pomrčine". Misao dana: One of the most important things you learn from the internet is that there is no "them" out there. It’s just an awful lot of "us". |
