Ipak mi

srijeda, 04.10.2017.

Kada zadnje ipak nije zadnje

i ovo pišem sama sebi i to opet kada imam toliko toga u glavi, a bojim se uopće i pomisliti na sve sumnje koje su u meni i svi strahovi. Dogodila mi se ljubav, iako nekad to negiram, ali vjerujem da je jer osjetila sam to. Čvrst zagrljaj i ne želim da to itko poljulja...ali strah me, više nego ikada da to možda nije iskreno. A osoba mi govori da je. Tko je sad kriv? Ja koja sumnjam u ljubav, ili... Ne znam Što ako nemam ni najmanjeg razloga u sumnju i time narušavam sve, OPET. A što ako je moja prijateljica u pravu, a ja ne vidim čisto.
Možda moja vjera i ljubav nisu dovoljno čvrste. No najbolje da sama sebi dam još vremena jer premalo je prošlo. Htjeli mi to ili ne, vrijeme će sve donijeti i sve će se pokazati u pravom svjetlu. Nekako se osjećam usamljeno i sama u borbi jer ne znam tko me može razumjeti u potpunosti. želim da se taj veliki san ostvari i više od svega želim biti uz tu osobu. Ali, nekad ne osjećam, ne osjećam...
Ana kada se vratiš ovdje, jednog dana, znaj da si sama sebi najveća prijateljica! i ti ćeš uvijek biti tu za sebe i nitko nije ispred tebe! ne zaboravi to.
Nadam se da ćeš se vratiti s osmijehom na licu znajući da si prolazila kroz teška razdoblja, ali da se sve pokazalo divnim i da se SAN ostvario. Možda će ovo i čitati ON. Ako čitaš, znaj da te volim, doista te volim, ali ponekad me ne razumiješ. Dajem sve od sebe i rušim svoje zidove, samo mi daj vremena. I ne čini ništa što bi mi otežavalo to jer već je dovoljno teško.
I volim te! Uz tebe sam, i bit ću...

- 19:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #