Dan ustanka 27.07.1941.
27.07.1941. došlo je do pobune srpskog stanovništva u Lici i Bosanskoj Krajini, što je bila reakcija na masovne i sustavne pokolje koje su nad srpskim stanovništvom u tzv. NDH činjeni od strane ustaša u trima mjesecima koji su tome prethodili, i u kojima je stradalo više od 20000 civila. Zašto su ustaše pokrenule to grozno krvavo klupko nikome razumnom ne može biti jasno. Za to se traži puno više od obične krvoločnosti i zločinaštva. Za tako nešto naime trebaš biti kompletan idiot. Međutim, ustaše su bili fašisti, a među fašistima su psihopatija i moralno - politička retardiranost prije pravilo nego izuzetak. Kako god bilo, u pasivnim dijelovima Bosanske Krajine i Like, podigla se kuka i motika i u kratko vrijeme su ustanici, vođeni od komunista i četnika pomeli ono malo ustaša i oružnika što su se zatekli i oslobodili veće područje na granici Hrvatske i BiH. Nažalost, kako to u ustancima obično biva, svjetina je spalila i nekoliko hrvatskih i muslimanskih sela (uglavnom onih iz kojih su prije kretale ustaške ekspedicije) i pobila stotinjak civila. Ubrzo će doći do oštre diferencijacije komunističke od četničke frakcije, i komunisti će odnijeti prevagu uvođenjem vojničke discipline i inzistiranjem na zajedničkoj borbi Srba, Hrvata i Muslimana. Kakav je odjek imao ustanak u Srbu, pokazuje i osnivanje prvih dalmatinskih partizanskih odreda - splitskog, šibenskog, vodičkog, solinskog, kaštelanskog i sinjskog, koji su nepuna tri tjedna kasnije formirani sa zadatkom da se probiju na Dinaru i Kamešnicu i povežu sa ličkim i bosanskim ustanicima - u čemu su tek njihovi manji dijelovi i uspjeli, dok su drugi nakon sukoba s ustašama i Talijanima dijelom uništeni, a dijelom raspršeni ili vraćeni natrag. Činjenica je: da nije bilo Dana ustanka 27.07.1941. (u Hrvatskoj, kao i BiH), gotovo sigurno danas ne bi bilo ni Dana antifašističke borbe 22.06.1941. Sisački je partizanski odred naime zaista osnovan 22.06.1941, ali osim pojedinih sabotaža nije imao većih borbenih djelovanja sve do druge polovine srpnja, kad su ga napale i skoro razbile ustaše. Da se odred nije povukao na Baniju, gdje su ih dobrodošlicom dočekali tamošnji partizani - uglavnom Srbi, doživio bi sudbinu Prvog splitskog odreda. Blesavo je i kad sisačkom odredu tepamo kao "prvoj antifašističkoj postrojbi okupirane Europe" - rat se u Evropi vodio već dvije godine, i teško je povjerovati kako u svo to vrijeme baš nigdje nije bilo gerilskih jedinica. Uostalom, čisto lokalpatriotski, i bez pretenzija za primatom, mjesec i po dana ranije, 7.05.1941. je u Splitu, na Marjanu, održan sastanak 80 komunista i skojevaca, od kojih je formiran tzv. Prvi splitski borbeni odred, a svi su prisutni položili zakletvu "u ime naroda", da će se boriti protiv okupatora za slobodu svog naroda svim snagama, pa i po cijenu svog života. Sudionici sastanka su se potom razišli kućama, ali su neki od njih u narednim mjesecima poduzimali sabotaže i diverzije u gradu i okolici, dakle su za zajedničku stvar bili jednako korisni/uzaludni (kako se uzme) kao i Siščani. Odluka da se umjesto 27.07. proslavlja 22.06. bila je politička i bijedno oportunistička, kako bi se falsificirala povijest, zamaglile činjenice, a valjda i polaskalo egu Janka Bobetka, koji je, eto, bio pripadnik Prvog sisačkog odreda. Hrvatskim političkim blesanima inače jednako je stalo do jednog kao i do drugog praznika. A naši krasni mediji u svom jedan-vaš-jedan-njihov stavu samo zaglupljuju ljude koji malo znaju, a još manje misle. Koje su to važne teme o kojima ni danas nije uputno misliti? 1. Kako je moguće da borba hrvatskih Srba, koji su sve do početka 1944. činili većinu u partizanskim jedinicama na teritoriju Hrvatske, protiv sila Osovine, ustaša i četnika čini osnovu za današnji hrvatski suverenitet i teritorijalni integritet? 2. Kako je moguće da se sa tim istim hrvatskim Srbima nije 1990. moglo doći do zadovoljavajućeg dogovora, i to u situaciji u kojoj većina općina sa srpskom većinom na izborima glasa za SKH - SDP, a ne za SDS? 3. Ako je u jeku svjetskog rata 1941. bilo moguće voditi uspješan i konačno pobjedonosan rat na okupiranom i podijeljenom teritoriju protiv najjače evropske sile i njenih domaćih pristalica, zašto je u Evropi mira i blagostanja 1990. bilo nemoguće političkim putem doći do mirnog raspleta jugoslavenske krize u evropskom i svjetskom okruženju koje je poticalo, pa i financiralo mirni rasplet? 4. Je li ta nemogućnost izraz nesposobnosti tadašnje hrvatske političke elite, ili dugoročnog plana za brutalnu pljačku vlastitog naroda? 5. Zar su 22 godine prekratko vrijeme za detaljnu analizu i istinite odgovore na ova pitanja? |