Skandalozno: velečasnom Sudcu zabranjen dolazak braniteljima u Zadar
 Preko naslovne stranice jučerašnje Slobodne veliki crveni naslov "Velečasnom Sudcu zabranjen dolazak braniteljima u Zadar". A članak prilično bezvezan, na nivou ove uboge EPH - Slobodne, ne da mi ga se ni kopirati - kao, velečasni je Zlatko dogovorio doći u Zadar u posjet nekakvoj Udruzi maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Zadarske županije (?!?), ali mu je to krčki bishop Župan zabranio, na opće zgražanje, plač i škrgut zubi domoljubnih Zadrana. Ustvari, članak je toliko fušerski sklepan, da je vlastita uspjela satira: mogli bismo se sada sprdati na više tema: - s duševnim mukama udruga zadarskih branitelja čiji "gotovo svi članovi boluju od PTSP-a", - s Udrugom maloljetnih dobrovoljaca (Boško Buha?), halo, maloljetnici, odrastite već jednom, - s "otmicom i zatočenjem na pusti otok" (Goli?), koje je u najboljoj informbirovskoj maniri svojedobno navodno izvela krčka biskupija - intonacija članka navodi na zaključak kako je puka slučajnost što velečasnog nisu našli obješenog o - recimo, karizmatično nepostojeći radijator, - s onomadnom navodnom "zavjerom šutnje" "njegova šefa, novaljskog župnika don Drage Ljubičića", "istog onog don Drage kojem su na Rabu puno kasnije dokazali pedofiliju, zbog čega je osuđen na tri godine zatvora(?!)" - wtf, čemu upitnik i uskličnik - jel osuđen, il nije - oko mladog svećenika "kao kloniranog s najljepših slika samog Isusa" (a taj je stvarno bio fotogeničan), - s egzorcističkom seansom, tijekom koje je "križ prokrvario" prvi put, i o kojoj novinar "iz opreza" tek sada "nakon deset godina" smije pričati. Onda, mogli bismo i apelirati na Crkvu i biskupe da dozvole stigmatiku trajnu turneju s gostovanjima u svim hrvatskim, a napose dalmatinskim rukometnim arenama, jer ih možemo napuniti samo ovakvim cirkusima. Sve to bismo mogli, ali nećemo. Pozabavit ćemo se jedinim važnim aspektom ove teme: zašto gotovo svugdje čitamo: Sudac - Sudca - Sudcu - ...? Zar se vlastita imena ne bi trebala sklanjati kao i imenice s malim slovom? I, ukoliko već inzistiramo na suglasniku ispred c, ne bi li se jednačenjem po zvučnosti trebalo pisati Sudac - Sutca - Sutcu - ... (ha, ha)? Znam da će to neki objasniti različitošću pravopisnih standarda u hrvatskom književnom jeziku, ali mislim da nas to objašnjenje ne treba zadovoljiti. Poslužimo se, najdemokratskijim od svih medija - internetom, i oslušnimo glas naroda. Zanimljivo je kako unatoč raširenoj polupismenosti internetskog življa, posebno na nekim forumima, u prosjeku na internetu pišemo pravopisno korektno. Kadgod sam imao kakvu jezičnu dilemu, u Googleovu tražilicu hrvatskih stranica unio bih suprotstavljene opcije - i (provjereno) ispravna opcija bi uvijek odnijela bitno više glasova. Ovo je zacijelo statistički objašnjivo, jer netko će pogriješiti u nečemu, netko u nečemu drugome, dok će se prosječna većina odgovora vrtiti oko jezičnog standarda. Proguglamo li po hrvatskim stranicama, nailazimo na 202000 stranica na kojima se pojavljuju pojmovi sudac i sucu. S druge strane, stranica na kojima se pojavljuju pojmovi sudac i sudcu svega je 22600, tj. približno ih je deset puta manje. Kombinacija sudac, sutcu pojavljuje se na zanemarivih 37 stranica. Glas naroda dakle bez greške presuđuje o jezičnom standardu. Evo međutim zanimljive inverzije - metnemo li u tražilicu pojmove "Zlatko Sudac" i "Zlatku Sudcu", otkrit ćemo 3790 stranica, što je u usporedbi s brojem od 364 stranice s pojmovima "Zlatko Sudac" i "Zlatku Sucu" omjer baš obrnut prethodnome. U čemu je, dakle, kvaka? Zašto narod istu riječ, sudac, tretira drugačije kad je napisana velikim početnim slovom? Ključ zagonetke je, rekao bih, u utjecaju medija. Riječ sudac je uobičajena, svakodnevna riječ jezika o kojoj nemamo dilema. Zlatko se Sudac pak među nas spustio na krilima medija, koji stalno pušu u perje njegove popularnosti upornim radom možda pola tuceta novinara, pa ljudi, nekritički ponavljajući iz novina pročitane riječi nehotice umnažaju nepismenost tih novinara. Ovo ilustrira snagu medija u našem povodljivom društvu i obrazovnu politiku čija je posljedica da nismo sigurni ni koji nam je jezik materinji ni kakva su njegova pravila. Jezik kojim osoba govori je nastao kombinacijom upliva okoline, obrazovanja i manjim dijelom osobnog izbora, i važan je dio njena integriteta. Kada zbog nesigurnosti, ili čak straha da ćemo biti proglašeni drugačijim izbjegnemo braniti svoje pravo na jezik, prešutno se odričemo dijela vlastitog suvereniteta i integriteta. Kvaka je da to radimo zaklinjući se u iste vrijednosti koje svojim djelovanjem gazimo, a naše nesigurnosti i strahovi su u korijenu materijalnog i moralnog rasula našeg društva. Što međutim reći o stavljanju rampe vlč. Sucu "u Zadru, gradu ratnom paćeniku i baš ispred momaka koji su kao klinci otišli u rat"? Ništa, jebem i njega i magarad koja bi slušanjem njegovih pizdarija "liječili" svoj "PTSP". Ruke na muke, bando lijena uhljebljena: radite za promjenu nešto korisno, jer nećete još dugo visiti na našoj grbači. Do skorog rebalansa. |
