Pred vratima (1)
 Jutro radnog dana u čekaonici laboratorija dječje ambulante na splitskom Mertojaku. Hodnik pun, jer medicinska sestra iz laboratorija za odrasle na katu ne radi, pa su se svi pacijenti skupili pred jednim vratima. Red ide sporo, jer jedina prisutna sestra sama vadi krv, preuzima uzorke mokraće, upisuje, naplaćuje participaciju, izdaje brojeve i račune i umiruje nemirnu djecu. U hodniku je sedam - osam roditelja s malom djecom, od dojenačke do mlađe školske dobi i još pet - šest odraslih. Na vratima uputa pacijentima da prednost daju najmlađoj djeci. Iz pokrajnjeg hodnika nailazi visok, snažan muškarac u srednjim četrdesetim godinama i zastaje pred vratima. "Hoćete me molim vas pustit prvoga?" Ljudi se u neprilici zgledaju, a muškarac nastavlja: "Ja van imam PTSP, ja sam živčan i ne mogu čekat. Bija san u moje doktorice XY, ona me zna. Mi smo skupa bili na terenu, u Dubrovniku. Je li tako, doktorice?" Pitanje je upućeno debeljuškastoj doktorici neodređenih godina što se pojavljuje iza nekih drugih vrata. "Doktorice, je li mogu ja uć?" Žena u bijelom se ležerno dogega do vrata, gurne glavu unutra (iznutra se čuje dječji plač) i nakon par riječi izmijenjenih s medicinskom sestrom kaže: "Je, Mate, kad ovo dijete izađe, onda uđi." Potom zatvori vrata i odšeta klepećući klompama niz hodnik. Čekanje potraje desetak minuta. Čovjek se opušta i komentira neki članak u novinama, zaključujući "Jesam li se ja za to borija?" Nekolicina povlađuje. Većina šuti. Uplakana beba u majčinom naručju konačno izlazi. Hrvatski branitelj hitro ulazi u laboratorij. Vrata se za njim zatvaraju. Prizor se zbio prije nekih pola godine, pa se više ne sjećam o čemu se radilo u članku. Da se radnja događala danas, vjerojatno bi bio o ovome. |
