Lijepo je govorila moja baka
|
Moja baka je bila osoba koja je prva prepoznala jednu od mojih bitnih osobina. Još kao klincu znala mi je reći: "Ti stalno odgađaš. Ne odgađaj, nego napravi!" Zapanjuje kako je tako rano uspjela uočiti tu moju crtu, koja je tada uostalom još bila samo u naznakama. Do danas se međutim ta crta prekrasno razvila i razgranala. Ja odgađam stalno, i kad je potrebno, i kad nije. Ne radi se o oklijevanju, možda čak ni o lijenosti i komodu, za moje odgađanje najčešće nema dubljeg razloga, radi se o čistom, elementarnom odgađanju, apstraktnoj formi, o samosvojnoj karakternoj (ili možda beskarakternoj) osobini. A primjeri su svakodnevni. 1. Za početak, mrzim papirologiju i vođenje administracije, ali moj posao zahtijeva povremena ažuriranja arhive, koja, naravno, odgađam. Ništa neobično, kazat će ljeniji među vama, svi mi vučemo repove na poslu i povremeno izbjegavamo pojedince kojima smo već trebali nešto obaviti. Moji su repovi, međutim, legendarno dugački, a neki se povlače godinama. Ovo nažalost ne znači da netko drugi radi umjesto mene, nego da se ja svjesno katastrofalno loše organiziram. Npr, ažuriranje arhive obavljenog posla zahtijeva 5% vremena koje mi je trebalo za obavljanje samog posla. Ako ja međutim to ažuriranje odgodim za cca tri mjeseca, a hoću, za koje vrijeme će se tornjevi dokumenata smiono nadvijati nad moj radni stol, za ažuriranje će mi trebati bar pet puta više vremena i živaca nego na početku. 2. Odsustvo finalizacije vidi se još bolje na ovom slučaju: pred 7-8 godina, zamolio me ujak koji živi u Osijeku da u njegovo ime razgledam jednu staru kuću u Kaštelima i ocijenim je li vrijedna kupnje. Dakle, u jedan dan sam od prijatelja posudio digitalca, otišao do agencije, zajedno s agentom se odvezao do kuće, sve pažljivo razmotrio i poslikao (čak sam na planu grada obilježio točnu lokaciju kuće i potom je snimio, jer na internetu tada još nije bilo toliko sličica kao danas), onda sam žugao prijatelja da mi slike prebaci na disk i pošalje mi mailom. Trebalo je samo to forwardirati ujaku. Uraditi jedan jebeni promil posla, pobrati zasluge i ispasti faca. Naravno, ja taj mail nisam poslao dvadeset dana. Na stranu što kuća nije bila nešto i što je za ta vremena bila precijenjena - bolje bi bilo da nisam uradio ništa. 3. Moj prvi susjed, penzioner, pred mjesec dana se vratio iz bolnice, a ja još nisam svratio da ga obiđem. Svaki put kad mu vidim ženu pitam za njega i najavim se, ali nikako da svratim, a dobri smo. Ne bih, kao, htio svratiti samo na pet minuta, kad me već toliko nije bilo, a nikako da uhvatim dovoljno vremena, itd. Ili zaboravim, a sjetim se tek kad vidim susjedu. Pa mi je neugodno i opet se najavim. Ponekad se baš osjećam kao gad. 4. Lako bih ja sa sobom kad bih odgađao samo stvari koje ne volim i obaveze, ali odgađam i stvari koje su mi ugodne, pa čak i vrlo drage. S prijateljima se viđam uglavnom na njihovu inicijativu, jer poriv da ih nazovem najčešće odgodim za poslije, "kad budem imao više vremena". Izuzetno volim dobiti poštu, ali odgovaram tek sporadično. Rijetke čestitke šaljem poslije Nove Godine, čak i kad ih napišem danima prije. Prije par dana obradovao me e-mail mojih dragih S&A iz Sarajeva i od tada se oštrim kako ću im s guštom odgovoriti, ali samo pisanje odgađam "za pravo vrijeme". A vrijeme piči, bog te jebo! 5. Kako ljudima objasniti da mi je stalo do njih, ali da sam očito kreten? Ovo se odnosi i na dragu Ima jedan svijet..., Borgmana s kojim nikako da sjednem na kavu, Šteficu, kojoj dugujem post, broda, Juliere, Nema, Dejana, Erika, katridu, odmak i sve vas što protivno svakoj logici navraćate ovako aljkavom domaćinu. Svratim i ja kod vas, često, ali komentiranje najčešće odgodim za poslije. Moje odgađanje je iracionalno i zato teško objašnjivo (mada dozvoljavam mogućnost da negdje za njega postoje ime i dijagnoza). Eto, recimo, za vrijeme u koje sam pisao ovaj tekst, mogao sam smanjiti zaostatke na poslu, napisati tri maila prijateljima, dvaput posjetiti susjeda, popiti dužu kavu s Borgmanom, ošišati se, natankati auto (već treći dan sam na rezervi), a bogami ga i oprati, itd. Ali nisam. Umjesto toga, mistificirao sam svoje nedostatke kako bih za njih pronašao opravdanja. Moja visprena baka i za to je imala pravi komentar: "Mrzim suvišne razgovore".  |
