Neki je čudan dan. Puše jugo.

SOUNDTRACK: Snow Patrol --- A Hundred Million Suns (daaa, album! =) )


Najljepša naslovnica albuma ikad! (osim za Set The Fire..., al to je ionako singl)



Zbog tolike ljepote sam si ju stavila na desktop =)

Album sam po sebi prilično slabiji od prethodnih, nema Run, nema Chasing Cars :(
Ali zato ima odlična The Golden Floor =)


Propuhalo me danas na tjelesnom vani. Sad me glava boli. Odlučila sam da ostatak ovog tjedna i cijeli idući ne želim ni otvorit knjige, budući da se u njima nalaze krive informacije, pa je svejedno.

Ne podržavam genetiku i genetički inženjering. Zašto mi moramo učiti genetiku? Ok, znam da sam ja jedna od milijardi bilijuna kombinacija koje su mogle nastat od mog dragog oca i drage majke, ali koga briga?
Koga briga što se pjegavo crno tele pari sa jednobojnim smeđim teletom? Ja se ne kanim bavit parenjem teladi i zaboli me kako će im djeca izgledat.

I nek nam ne stavljaju pravila u knjigu ak ona u praksi ne vrijede.

Mrzim svoj kalkulator.
Ogorčena sam što sam dobila 3 iz gradiva za koje znam da ga znam za 5, jedino glupi kalkulator neće da računa korijen iz tri. Ne, neću priznat da sam ja ta koja ne zna računat!

PMS.

Živčana sam. Iako, iz nekog čudno razloga, sinoć sam nakon jučerašnje 4 kave spavala čak relativno dobro za moje pojmove.

Sukob interesa. Frajer kaže da je kava fuj. Jednostavno nisam znala što bi mu rekla. Ja sam bez kave izgubljena, ja bez kave ne funkcionišem kak se spada. Ni ja ne volim hip-hop pa nikad nisam rekla fuj kad god ga navije da mu svira u autu. Yea.
Ali dobro, sad u subotu ja njega vodim na jedan koncertić pa nek dečko malo sluša i rock.

Skužila sam da volim šarenu tjesteninu više od obične bijele.

I iz nekog razloga mi ovih dana jako odgovara crvena/tamnocrvena boja.

Idem, idem... idem čitat. Da konačno dovršim knjigu [kradljivica knjiga] da je mogu vratit frendici.

Eh da, mama me jučer pitala kad izlazi idući Harry Potter, s namjerom da mi ga kupi za rođendan. Ah, bitna je namjera =)

Vikend je. Jupi!

SOUNDTRACK: Robbie Williams --- She's Madonna (klik da poslušate pjesmu ukoliko je ne znate, važno je za post)


Odlučila sam pisati o jednoj temi koja je prilično aktualna ovih dana. Ne, ne o terorizmu na zagrebačkim ulicama, već o jednoj skroz glupoj temi o kojoj zbilja ne znam zašto uopće pišem. Ali ja sam na neki način još dijete, pa me politika i terorizam ne zanimaju toliko. Također me ne zanimaju tračevi, ali ova priča ima sasvim drugu poantu.

Ako već niste pogodili, radi se o razvodu Madonne i Guya Ritchiea. I koje veze s tima ima Robbie Williams i njegov prošlogodišnji hit?

Velike.

Ono što malo ljudi zna, osim onih koji vise na wikipediji po cijeli dan, kao ja, jest činjenica da Robbieva pjesma govori o prekidu Guya i njegove tadašnje djevoke. Naime, djevojka je nakon prekida pričala s Robbiejem i ispričala mu da ju je Guy ostavio riječima Volim te, ali ona je Madonna!

Otud i refren pjesme.

Zašto ja pišem o tome? Pa samo zato da još jednom mogu reći da su dečki budale. Da je Guy Ritchie golema budala. Zašto?

Ja zapravo mislim da Guy nikad nije ni volio Madonnu, već mu je imponirala sama činjenica da ima jednu od najseksi, najutjecajnijih i najpoznatijih žena na svijetu. Klinac Rocco je bio samo šlag na tortu.

Ono što je meni apsolutno gnjusno u cijeloj toj priči je baš taj prekid između Guya i njegove bivše cure. Jako mi je žao jadne žene, jer ju je Guy neopisivo ponizio. Žalosno je to što su frajeri veoma skolni ponižavanju cura i to mi se nikako ne sviđa.

Ispada kao da je Madonna nešto nadljudsko i nadbožansko, nešto zbog čega je vrijedno povrijediti i poniziti dragu osobu, da se jadna djevojka osjeti kao da nikad više neće biti dovoljno dobra za nešto.

Što je Madonna osjećala u toj svoj priči, ja ne znam, niti mi se da razmišljati o tome. Zapravo, čudno mi je što je žena takvog kalibra (kako ju se bar predstavlja) uopće pogledala nekog redatelja čudnih filmova za kojeg dok ga ona nije predstavila kao svog dečka/muža nitko živ na svijetu nije čuo. Kad je Madonna već neka tako superiorna žena, a dream woman, što ne bi takva žena tražila također... dream muža?

Pa... meni je drago što je Guy izvisio. Zamislite, što će žene sada o njemu mislit? Da, znam ima glupačica koje će mu se bacati u krilo čim im se pruži prilika, ali znajući što je gad napravio, ja ga ne bih ni pogledala.

Željela bih da ga netko upita Je li bilo vrijedno? Je li bilo vrijedno ostaviti ženu koju voliš radi zavodljivog sjaja za kojeg je bilo suđeno da brzo izblijedi?

Ali... nikada nećemo znati što je točno Guy mislio... ma, on uopće nije mislio.

Uglavnom, pisala sam o tome ne zato da izrazim svoje mišljene o rastavi baš Guya Ritchieja i baš Madonne već o tome da ukažem koliko su slične situacije učestale u životu. Čovjek bi rekao da to samo tinejdžeri mogu radit, jedan dan s nekim a drugi dan skuže da im se sviđa netko drugi pa ostave prvog. Ovo je dokaz da tog ima i među odraslima. Ili je Guy Ritchie još uvijek tinejdžer? Dokaz da dečki nikada ne odrastu?

Tko bi ga znao...

Odlučih da mi sve bude crno - bijelo.

SOUNDTRACK: The Fray --- Vienna


Vidim da je na blog.hr-u postalo popularno pisati o Beču, pa da i ja budem popularna, odlučih i ja pisati o Beču. Iako sam u jednom od svojih najranijih postove spominjala Beč, ovo je post samo o... zbilja, ni sama ne znam o čemu će toćno biti post, ali prvotna zamisao je Beč.

Beč, ili Wien, ili Vienna je poznat po Mozartu, po tome što je stotinama godina bio glavni nam grad, po Riesenradu, po Schönbrunnu, po gay paradi, po lijepom plavom Dunavu, koji danas nije niti lijep, a nikako plav, i po još mnogočemu.

Meni je nekako žao što je moj posjet Beču bio ograničen na samo jedan dan pa nisam mogla iskusit nightlife (yea, right), ipak ono malo što sam vidjela me se dojmilo.

Prvo i osnovno, Beč je ogroman grad, što mu je odmah plus kod mene budući da ja obožavam velike gradove. Kao drugo, veoma me podsjeća na Zagreb (jer je očito Zagreb bio građen po uzoru na Beč, glavni grad Monarhije). Kao treće, slika iz grada baš i nemam puno. Jest, vidjela sam Hofburg i onog zlatnog Mozarta kojeg svi živi slikaju i objavljuju njegovu sliku, pa zato ja odlučih NE stavljati njegovu sliku (iako je imam).

Beč je poznat i po Hundertwasseru, arhitektu čije su zgrade vrlo zanimljive. Kao npr, spalionica smeća.



Ali, glavni razlog našeg posjeta Beču bio je posjet Schönbrunnu, kraljevskoj ljetnoj rezidenciji. Tamo smo čak vidjeli i WC kralja Franje Josipa. Krasota.



U Schönbrunnu se, osim već spomenutog WC-a, mogu vidjeti sobe u kojima su vrijeme provodili Marija Terezija, sin Joso, njezine kćeri i kojekakvi drugi ljudi koji bi se tamo zatekli. Unutra je bilo zabranjeno slikanje, iako meni to nije teško palo jer su jedna od najzanimljivih stvari u Schönbrunnu njegovi vrtovi. Žao mi je što nisam imala više vremena da obiđem više toga.

U Schönbrunnovim vrtovima najčešće (osim turista), možete sresti joggere, koji se kreću stazama poput ove:



A da u Schönbrunnu nisu samo turisti i joggeri, dokazuje i ova predivna patkica (tj patak):



Također, jedna od najkul stvari u Schönbrunnu je i Gloriette:



Uspon do nje bio je prilično mukotrpan, bilo je podne i sunce je upeklo, ali se isplatilo jer pogled s nje na dvorac i Beč jednostavno oduzima dah:




Još jedna od fora stvari u Beču je i Prater koji je široj javnosti postao poznat u mjesecu lipnju ove godine, kao mjesto na kojem se nalazi onaj famozni Ernst-Happel stadion na kojem je Hrvatska igrala protiv Austrije i Turske.

No, Prater NIJE samo Ernst-Happel stadion, već je Prater ono mjesto s lunaparkom, s onim fora sendvičom koji sam kupila (i pojela) tamo i ono mjesto za smijanje frendovima koji silaze zeleni i promućkani sa onih vrtuljaka.

I s najkul stvari - Riesenradom!



Nažalost, Riesenrad, kao niti ikoju drugu Pratersku atrakciju, nisam isprobala, budući da većina tih stvari ide previše u visinu, a ja se strahovito bojim visine.

Beč je veoma zanimljiv grad kojeg ne bi bilo šteta posjetiti (ukoliko već niste). Ja bih se voljela jednog dana tamo vratiti, na više dana, naravno, i vidjeti još mnogo toga što sam u taj jedan dan propustila.


All photos by me. (i vidi se da nisam neki vješt fotograf)

Kak se kaže, long time no see...

SOUNDTRACK: Travis --- Ode to J Smith
(novi album od Travisa koji vam najtoplije preporučujem, dečki su zbilja napravili dobar posao kad se uzme u obzir da im je zadnji album izišao pred manje od godinu i pol, a tkogod je došao na ideju da im ovaj album bude više rokerskiji nego nekolicina prošlih, svaka mu čast!
Također preporučujem i novi Keane koji bi se mogao svidjeti ljubiteljima The Killers i 80ih.)



Znate zašto sam sad na blogu? Zato što bih zapravo trebala učiti hrvatski, da sutra na testu ne ispadne da je avangarda samo 'nešto francusko'.

Ali... odlučih napisat post iako uopće nemam ideju i ne znam što bih komentirala, ali mislim da će doć samo od sebe.

Što sam ja radila ovih dana?
Ništa. Bila na najboljem partriju ikad i napila se. Nakon tog se razbolila i završila s upalom grla. Upoznala najdebilnijeg doktora na planeti. Ozdravila. Dobila 5 iz filozofije (na koju foru, to ne znam). S veseljem dočekala još jedan vikend koji je završio ljutnjom/razočaranjem/deprom da bi danas opet bio ponedeljak, a sve u iščekivanju idućeg vikenda.

Znate, vidim maloprije na vijestima da je u Italiji jakcpot na lotu 83.5 milijona oera. Zamislite kolike su to pare. OSAMDESETITRIIPOLMILIJUNA€!!! E, i onda mi je palo napamet, onak, što da ja dobijem toliko para na lotu? Znam da nikad neću, al eto... I onak, prva stvar koja mi je pala na pamet je bila ta... da ću otić od kuće. Da. Da dobijem tolike pare, ja idem pa-pa. Također mi je palo napamet da s tim parama više nikad ne moram u školu, ali nekak si mislim da bi unatoč svemu bilo lijepo završit školu. Ali odlazim od kuće svejedno. Također bih Dragog popeljala sa sobom.
E, onda su mi na pamet počele padat one onak sitnice s kojima bi se valjalo počastiti, tipa BMW jedinica i putovanje u London. Ma kakvo putovanje, sa 83,5 milje oera mogu si kupit stan u Londonu i nikad više ne živjet igdje drugdje. Ali da, BMW jedinica... eh, kad ću već živjet u Londonu, onda vodim sebe i Dragog na Emirates, da vidimo Arsenal u akciji, a sebe častim odlaskom u Liverpool, na Anfield, prije nego se presele na Stanley Park i zajedno sa oduševljenom masom zapjevam: When you walk trough a storm... (dobro, prije toga bih si, normalno, kupila dres s brojem 14 i najljepšim španjoslkim prezimenom na svijetu) =D

Jbt, koju ja bujnu maštu imam. Ah, samo to mi i ostaje, pitanje je dal ću u životu ikad i primirisat London.

Znate ono kaj me ono fakat ono živcira? Al ono, fakat, to kaj je ona krava Rina, ono, ušla u kuću, ono... Jbt, ak je mogla ona u kuću, ono, mogla je, ono, i Violeta, ono!

Veselim se Božiću. Ne znam zake, nije mi toliko do darova (jer apsolutno znam da mi NITKO neće kupit Hurinovu Djecu na engleskom, jbt, 170kn ne bi ni ja dala... možda i bi, da ih imam), ni do drveta (jer je plastično), ali mi je do pahuljica koje padaju i mene kako se šećem okićenim parkićem i sramotim se što su mi rodni grad tako unakazili, umjesto da ga lijepo okite. Vidite, da dobijem 83,5 milijuna oera, kupila bih gradu nove ukrase za Božić. Polnoćku bih, da zajedno sa našim svećenikom, nevjerojatno talentiranim čovjekom što se tiče pjevanja, zapjevam Radujte se narodi.

Uglavnom, bitno da nije sad. Nije da je sad loše, al ova međublagdanska i međupraznička razdoblja su dosadna.

Iz nekog razloga mi je došlo da čitam Gospodara Prstenova, pa sam počela čitat Povratak Kralja, jer ipak mi je ta najdraža od sve tri. Film mi se nije dalo gledat.

Eh da, prati se i nova sezona Heroja. Sramota što uradi od Sylara. Jbt, još će ga pretvorit u micamacu. Bljak.

Idem sad. Uživajte!