Morton1905
17.07.2016., nedjelja
Biskup Strossmajer o dru. Franji Račkomu
 Njegova Preuzvišenost, biskup Josip Juraj Strossmajer, objavio je svećenstvu svoje biskupije smrt dra. Račkoga ovim pismom: Ljubezna moja braćo u Isusu! Pretužnu Vam viest javljam, da je moj najmiliji, najstariji i najpostojaniji prijatelj i brat u Isusu, kanonik zagrebački, Franjo Rački, u Gospodinu preminuo dana 13. ovoga mjeseca jutrom oko sedam Ura. Gubitak je to neizmjeran i nenaknadiv i za crkvu božju i za domovinu našu, jer je blaženi pokojnik i crkvi i domovini našoj glavni upravo stup bio. Od prvoga početka pak tija do posljednjega časa slavnoga života njegovoga Bog mu je i vjera, domovina mu je i narod prva rieč i glavna briga bila. Štogod sam i ja sam za Boga i vjeru, za domovinu i narod svoj pomislio i izveo, i u njegovoj je plemenitoj duši, i u njegovom je plemenitom srcu i volji postajalo i izvedeno bilo. Bolja polovica svega toga njegova je misao, njegova zasluga i njegova slava. Može se punim pravom reći, da je pokojnik jedan od najčišćih i najčestitijih, od najučenijih i najzaslužnijih svećenika bio, koje je igda hrvatska crkva i hrvatska država imala. U tom obziru će uspomena blaženoga pokojnika u crkvi i u narodu našem na uvieke blagoslovljena ostati, i stajati kao uzor pravi, u koji se svaki svećenik ugledati ima, tim više, ako se pomisli, da je pokojnik poleg sve svoje učenosti, radinosti i zasluga, bio čovjek izvanredno čedan, umiljat i dobrostiv, koji se s nikim nikad zavadio, nikad nikoga uvriedio nije, prava i živa slika i prilika svećenika po srcu Isusovu. Što je blaženoga pokojnika u ovo naše nestalno doba osobitim načinom odlikovalo, jest značajnost i nepomičnost u životu i u poslovanju njegovu; a to je upravo ono, što svu cienu i svu slavu života osobitim načinom sačinjava. Vidi se iz cieloga života i iz cieloga rada njegovoga, da mu je od prvoga početka pak tija do konca života Bog i vjera, istina i pravda sa ljubavlju svetom prama domovini i narodu svomu duboko u duši i srcu zasjela, ter cielim životom i poslovanjem njegovim tako zavladala, da je odmah od prve mladosti svoje pak tija do smrti svoje do zrelosti dobe Isusove i do onoga suglasja i jedinstvenosti u životu i poslovanju dospio, koja ga je viš svih kušnja i napasti ovoga svieta uzniela, i svake slave vriednim učinila, što je u svako, osobito pako u ovo naše doba, u komu se ljudi kano djeca za svakim vjetrom nauke zanašaju, od velike ciene. To je, što se svakomu pristoji, osobito pako svećeniku, koji osobitim načinom Bogu i vječitoj istini služi, i koji vazda ono Isusovo pred očima imati mora: jest, jest; nije nije. Pokojnik je bio od mladosti svoje moj osobiti prijatelj i brat, i u svih kušnjah i mukah ovoga života, moja najveća podpora i utjeha. Ja mogu iskreno reći, da sam s njim dobru polovicu duše i srca svoga izgubio, što je tim više, buduć sam sad većprestar i preslab, i buduć da su vremena takva, da mi se bez ikakvoga na svietu razloga mirno živjeti i bez muke biti ne dade. Medjutim ja ovom prilikom velim: Bog dao, Bog oduzeo, Bogu budi hvala i slava na viek vieka. Amen. - Ja se osobito tješim i hrabrim čvrstim uvjerenjem, da je blaženi pokojnik poleg svoje čistoće, čestitosti i dobrote u onaj isti čas, kad je oči svoje tjelesne ovomu vidivomu svietu zaklopio, odmah u svjetlu Božje slave oči svoje duševne otvorio licu Boga jedinoga i trojnoga i da će ono, što je tolikom postojanošću i plodovitošću na ovom svietu zastupao, zastupati i na onom pred licem Božjim kao molitelj i zagovornik i svete crkve Božje i domovine svoje. Nadam se pako, da će se i na mene staroga svoga prijatelja pred Bogom sjetiti, da me Bog blagoslovi, u svakoj krieposti podkriepi, i da mi neprocjenivi dar pravedne, mirne i svete smrti podieli. Svatko živ u našoj zemlji imao bi blaženoga pokojnika hvaliti, slaviti, imao bi nad njegovom smrti tužiti, cviliti i plakati; a opet nije tako. Ima ih koji ga odsudjuju, kao što su ga odsudili i zamitali, dok je živio; ali to pokojniku i njegovoj uspomeni ni malo ne škodi; tko bi svemu svietu zadovoljio? Bog je najmudriji, najsvetiji i najmilostiviji; pak koliko ih je, koji sa njegovom svetom providnošću zadovoljni nisu? Navala nepravednih ljudi kadšto je najveća hvala i slava čovjeku pravedniku. Isus Isukrst, Bog je i čovjek bio ujedno. Svaka rieč njegova, svaki nauk njegov, svaka sveta ustanova njegova i sav sveti život njegov, ništa drugo nije bio, nego sveta i neizmjerna ljubav prema rodu ljudskomu i prama narodu svomu; pak kako mu je svijet, kako narod njegov naplatio? Naplatio mu mukom i odsudom, naplatio križem i smrću, koja je medjutim po svetoj volji božjoj, po neizmjernoj ljubavi Isusovoj zalog postala odkupljenja, uskrsnuća, spasa i višega života cielome svietu. -- Isus je Isukrst pravi i živi Bog, uživa dakle od vieka do vieka i uživat će na viek vieka neizmjernu slavu; ali osim te Božje slave, uživa Isus Isukrst slavu neizmjernu sbog patnje svoje, sbog križa svoga, sbog smrti svoje; jer apoštol naroda, poslije kad je rekao, da se je Isus Isukrst ponizio i kano uništio do smrti, do smrti pako križa, nadodaje: za to mu je vječiti otac. njegov poklonio ime, koje je nad svakim imenom, komu se imenu sve, što je na nebu i na zemlji i u paklu, klanja, ime, u kome jedinome čovjek i sav rod ljudski spašen biti može. Evo kako su često put muke i progonstva ovoga svieta zalog nove slave, što je onaj stotnik rimski pod križem priznao, koji u očigled muke Isusove u ime neba i zemlje i cieloga roda ljudskoga vapije: Ah! zaista ovaj, koji ovako trpi, nije samo čovjek. nego je ujedno sin Božji. Kad Isus Isukrst o samom sebi veli: da nitko bez muke i patnje nije prorok u narodu svomu, kako bi mi drugi proroci i apoštoli prosvjete i prave slobode bez muke i patnje bili? Ali ako čovjek usred muke i patnje Bogu svomu i sviesti svojoj vjeran ostaje, onda su navale na takvoga čovjeka nova slava i hvala njegova. Ja sam posve uvjeren, da čim se vrieme bude više od preminuća našega pokojnika odmicalo, tim će i njegova slava biti čistija, obćenitija i sjajnija. Pokojnik je osobitom božjom providnosti članom bio svih naših biskupija. Rodio se, svećenik je postao u senjskoj biskupiji; jedno kratko vrieme bio je i našim kanonikom ; bio je i kanonik zagrebački, i kano taki bio je upravo čast i hvala i slava zagrebačke nadbiskupije. Valja dakle da se sve naše biskupije u ljubavi i u uspomeni prama pokojniku natječu. Za to želim, molim, odredjujem, da se u svakoj našoj župi, odmah kad ovaj moj list u župu prispije, za pokojnika svečana misa "Requiem" odpjeva. Ovim se pobožnoj uspomeni i molitvi braće svećenika i cieloga puka preporučujem. U Djakovu, 15. veljače 1894. JOSIP JURAJ, biskup. - https://www.flickr.com/photos/morton1905/27751363644 |
