Nikad nećeš znati,

i bolje je tako,

da je trebalo samo

reći dvije riječi.

Nešto poput: Dođi i ostani...

i bolje je tako.

Ionako ću doći i ostati.

Ionako, bez suviše poezije.

Kako voliš dok govorimo o zvijezdama.

Čemu?

O zvijezdama i suncu.

I to već znaš.

Zašto samo šutiš?

Ili ti se tako hoće.

Dok se kotrljam i ne prestajem.

Možda ti je tako draže.

Gledati taj pad u tebe.

Možda sada postoji netko u tebi.

I ti u svemu tome,

činiš mi se kao da sam te izmislila

iz ničega.

Veseli li te to

ili ti odgovara.

Premazati moj tajni znak

po svojim rukama.

Tako znaš da ruke imaju sutra na dlanovima.

Sigurnu luku za neodustajanje od sebe samog.

Koji si ja.

Ti si ja.

I ja sam ti.

Na kraju jednog čađavog mosta,

zakopao si svoju ja,

znao da će te čekati.

Zašto je još uvijek preokrećeš

kao da ne zna gdje je.

Sjećaš li se?

Vikao si za njom:

Zašto si mi to napravila?

Stotinu puta za redom.

Znam da se sjećaš.

Ti si ja.

I ja sam ti.

Zato sam ti to napravila.

Da bi što duže i što glasnije dozivao svoj eho.

I sjetio se na kraju duge

tko te čekao zakopan svo ovo vrijeme kojemu ne manjka vremena

za ljubav.

Koga čega?

Ljubavi!