|
|
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
moj mali svemir svakakvih zbivanja.. možda sretnih, možda tužnih..
ali to sam samo ja
"Poput vjetra koji vije kroz univerzum, vrijeme sa sobom odnosi imena i djela osvajača i običnih ljudi jednako. I sve ono što smo bili, i sve ono što ostaje nalazi se u uspomenama onih kojima je bilo stalo što smo nakratko došli...“
Iz knjige Kosa anđela:Kurt Cobain
Dream with all your heart little girl
one day those dreams will turn into reality.
Wish with all your might little girl
I swear those wishes will come true.
never stop believing little girl
for if you dont believe, then who?
ovdje sam ja.. u svojoj nesavršenosti, neozbiljnosti, zaljubljenosti, nepredvidljivosti.. danas sam sretna, sutra tužna..a prekosutra sasvim drukčija.. pokušavam preživjeti u ovom malom svijetu punom velikih i ozbiljnih ljudi. ne shvaćam ih previše, ali iskreno ni ne trudim se, ne zanimaju me! pomalo sa neobičnim osobinama.. hm? obilujem jakim ispadima smjeha, glupiranja.ne volim kad me ljudi kategoriziraju..ja sam ja i nikakva drugačija, nisam slična nikome niti to želim biti. vjerujem da sve ima svoje mjesto i vrijeme.. Nikad prepreke nisu bile nepremostive, ali sada s odmakom od nekoliko pametnijih godina vidim koliko su stvari bolje i "točnije". Oni koji me poznaju sada, ovakvu, a ne kroz dugi niz godina, nikada neće moći zamisliti da sam ja do nedavno bila jedna povučena mlada dama.
Moš mislit
možda živim u oblacima ali recimo da sam sama sebi zacrtala neki cilj, a sad koliko ga se pridržavam.. o tome bi se dalo :) u nekim situacijama pokušavam biti ravnodušna, ne zainteresirana, hladna.. ali ne ide mi baš od ruke.. previše sam osjećajna. u nekim stvarima sam sama sebe razočarala i iznevjerila ali trudim se ispraviti gluposti koje sam sama sebi dopustila. vječiti sam optimist. ne odustajem od stvari ili osoba koje volim.. pa makar bila cijena mojeg ponosa. ne želim se svima otvoriti do kraja.. volim biti tajanstvena... niti želim da netko zna apsolutno sve o meni. Brbljava sam, glasna, brzo planem na sitnice. Ne volim laž.. to je "sitnica" koja me ubija u pojam.
Uvijek želim dati sve od sebe, uvijek imam volje za napraviti nešto novo. volim uspomene...
dio svega ovoga šta sam napisala nije ni približno onome kakva sam ja kao osoba.. možda "ja" sama sebe još tražim i pokušavam naći.. možda u tom djelu odrastanja u moj život ulaze nova lica, kao i on.. u jednom djelu svog života osjećala sam se najsretnijom,najbogatijom i naj posebnijom.. ali uspomene su samo ostale i ružne riječi koje smo si rekli.. voljela sam ga.. cijelim svojim bićem..onoliko koliko se osobu može voljeti.. dala sam sve što sam imala, dala sam mu najviše..dala sam mu sebe,svoju ljubav.. ali nije bilo dovoljno..
Ništa ne možeš postići držeći se prošlosti. Ništa! Sve što trebaš znati i sve što trebaš imati, znaš i imaš danas. Odbaci sve terete koji te sprječavaju da kreneš naprijed. Odbaci sve nerazriješene brige, strahove i boli koje te ograničavaju. Odbaci sve brige o budućnosti. Danas je ono što je važno. Živi danas. Voli danas. Tvoja sloboda je samo udisaj daleko.
Time is ticking on; we don't get a second shot.
And in 60 years, we gotta face our fears and show the cards we've got...
Nadam se da vam nije poznat onaj osjećaj samoće, praznine, nerazumijevanja.. i onda samo šutim, šutim i šutim.. riječi u takvim trenucima definitivno nisu potrebne, nemate volje išta reći.. samo se neki film vrti po glavi, stalno jedno te isti. I ne možete izbaciti to iz glave, ne možeš utjecati na to uz nikakve sile cijelog svijeta. Sve je stvar samo tih jebenih uspomena, sjećanja.. zašto uopće dolaze ovakvi dani? Zašto moram razmišljati o svemu tome? Ne želim, a opet to radim.. nesvjesno.. da, nesvjesno, šta je najgore. Volim kada sam uz ljude, uz moje prijatelje... zašto mi je lijepo? Zato šta ne razmišljam o istini, istini koja me proganja samo kada sam sama... kada nemam nikog uz sebe.. tada krenu te jebene suze koje definitivno nemaju smisla, tada dolaze sva ta jebena razmišljanja o kojima ne želim razmišljati. Kako je ružno kada imaš nešto, i ne želiš to izgubiti, i na kraju to izgubiš.. ne kužim zašto sve to toliko treba boljeti? Želim da me svi puste na miru, da me ne pitaju „šta ti je?“, da mi ga više nikada ne spomenu, on je prošlost.. ali u neku ruku još je uvijek sadašnjost. Pokušavam se boriti sa svime time i onda mi dođe osoba koju nisam smjela vidjeti taj dan, osoba koja tu sekundu nije trebala biti na mjestu na kojem sam i ja bila... onda se sjetiš svega, apsolutno svega i suze same od sebe krenu... a u sebi znaš da jednostavno nije imalo smisla, da me nije vijedan, da ne zaslužujem sve ono šta mi je on pružio. U ovakim trenucima poželim samo nestati.. baš kao u bajci... da preko cijelog grada naraste neko veliko trnje i da grad jednostvno nestane.. da prestanu sva ova sranja, sve ove sitnice, koje u stvarnosti nisu sitnice.. sitnice koje me guše, proganjaju... nije fer. Život je igra. Ali jako jebena igra. Igra koja nas dovodi do poraza i pobjede. A mi smo bića koja se trebaju znati nositi sa svime time, bića koja trpe sva ta sranja. A na kraju svega neznamo ni zašto se borimo... borimo se radi sebe, znam... ali poželim odustati, predati se. Teško je. Zahvalna sam samo zato šta uz sebe imam ljude koji me tjeraju da ne posustanem, koji me tjeraju da dignem glavu i ponosno krenem dalje. Kao da se ništa nije n desilo. Ali u dubini sebe znam da je to još samo jedan veliki trag praznine koja me prati ovih dana....
Par riječi.... koje me opisuju...
Praznina
Usamljenost
Zbunjenost
Šutnja
Ponekad radost
