Marketing
just too hard to say
Nadam se da vam nije poznat onaj osjećaj samoće, praznine, nerazumijevanja.. i onda samo šutim, šutim i šutim.. riječi u takvim trenucima definitivno nisu potrebne, nemate volje išta reći.. samo se neki film vrti po glavi, stalno jedno te isti. I ne možete izbaciti to iz glave, ne možeš utjecati na to uz nikakve sile cijelog svijeta. Sve je stvar samo tih jebenih uspomena, sjećanja.. zašto uopće dolaze ovakvi dani? Zašto moram razmišljati o svemu tome? Ne želim, a opet to radim.. nesvjesno.. da, nesvjesno, šta je najgore. Volim kada sam uz ljude, uz moje prijatelje... zašto mi je lijepo? Zato šta ne razmišljam o istini, istini koja me proganja samo kada sam sama... kada nemam nikog uz sebe.. tada krenu te jebene suze koje definitivno nemaju smisla, tada dolaze sva ta jebena razmišljanja o kojima ne želim razmišljati. Kako je ružno kada imaš nešto, i ne želiš to izgubiti, i na kraju to izgubiš.. ne kužim zašto sve to toliko treba boljeti? Želim da me svi puste na miru, da me ne pitaju „šta ti je?“, da mi ga više nikada ne spomenu, on je prošlost.. ali u neku ruku još je uvijek sadašnjost. Pokušavam se boriti sa svime time i onda mi dođe osoba koju nisam smjela vidjeti taj dan, osoba koja tu sekundu nije trebala biti na mjestu na kojem sam i ja bila... onda se sjetiš svega, apsolutno svega i suze same od sebe krenu... a u sebi znaš da jednostavno nije imalo smisla, da me nije vijedan, da ne zaslužujem sve ono šta mi je on pružio. U ovakim trenucima poželim samo nestati.. baš kao u bajci... da preko cijelog grada naraste neko veliko trnje i da grad jednostvno nestane.. da prestanu sva ova sranja, sve ove sitnice, koje u stvarnosti nisu sitnice.. sitnice koje me guše, proganjaju... nije fer. Život je igra. Ali jako jebena igra. Igra koja nas dovodi do poraza i pobjede. A mi smo bića koja se trebaju znati nositi sa svime time, bića koja trpe sva ta sranja. A na kraju svega neznamo ni zašto se borimo... borimo se radi sebe, znam... ali poželim odustati, predati se. Teško je. Zahvalna sam samo zato šta uz sebe imam ljude koji me tjeraju da ne posustanem, koji me tjeraju da dignem glavu i ponosno krenem dalje. Kao da se ništa nije n desilo. Ali u dubini sebe znam da je to još samo jedan veliki trag praznine koja me prati ovih dana....
Par riječi.... koje me opisuju...
Praznina
Usamljenost
Zbunjenost
Šutnja
Ponekad radost
Post je objavljen 28.09.2006. u 23:33 sati.