Moon pie

Dobila sam inspiraciju za ovakav naslov i za ovu temu zbog zabrinutosti. Svi mi služimo se ili bijelim lažima ili običnim lažima. Bijele laži najčešće koriste roditelji, recimo u mom primjeru moja mama koristila je bijelu laž kad je bio u pitanju med. Ona ga nikad nije volila, a meni je kao mlađoj uvijek stavljala med u čaj. Jednom prilikom pitala sam ju zašto ona ne konzumira med, a ona iz straha da ja ne izjavim da ga i ja ne volim, rekla je da ga ona ne konzumira zato što je med jako zdrav (što i je!) i da želi da što više meda ostane meni.

Što nas dovodi do običnih laži. Ne smatram se lažljivom osobom, ali i meni se pokoji put potkrade takva greška. Iskreno, kao mlađa puno sam lagala, ali uglavnom su to bile laži oko ocjena u školi, što sam naravno požalila onog trena kad se mama vrati sa primanja. Međutim, ima tih osoba, djece, koja konstantno lažu. I oko ocjena. oko toga što imaju za zadaću, kad je koji test, pa to vodi do laganja oko pojedenog slatkiša, oko neke kreme koja je nestala, oko prosutih stvari po podu.... Što se događa u tim (mladim) glavama da konstantno i oko svega lažu. U djece, jel to strah od roditelja? Jel u roditelju problem? U djetetu? Kako pristupiti takvom problemu? Jel problem pak mentalne prirode pa ne bi bilo loše da dijete posjeti psihoterapeuta? Ne znam, ali znam da se takve stvari sve učestalije događaju što dovodi roditelje na rub očaja jer su bespomoćni i više ne znaju kako da pristupe problemu.

Kod odraslih osoba, jel u pitanju prihvaćanje od strane nekog drugog? Nalet adrenalina dok u tom trenu govore laž? Ili jednostavno žele "uljepšati" neke događaje... Ni to ne znam, ali i s tim se svi mi susrećemo u našim okolinama, ali ne bude previše posljedica ukoliko nam ta osoba nije neka bliska osoba ili ukoliko nečije tuđe laži ne ugrožavaju naša radna mjesta. U svakom slučaju, kad su djeca u pitanju, pokušajte pričati sa svojom djecom. Smireno. Pitajte ih što im se događa u glavi kad se odluče da će slagati i pitajte ih zašto to rade. Probajte smireno pristupiti problemu kako biste i sebi i djetetu sačuvali živce!

Jako volim pisati, ali evo, nisam baš dugo sad pisala. Skoro tri tjedna....Nekom se to čini kao razumno vrijeme, nekom kao cijela vječnost. Meni se čini kao da je prošlo puno više. Nemam inspiracije za pisanjem. Sve teme koje me uglavnom pate sam pročešljala. Kad mi neka tema i padne na pamet ja naprosto nemam volje za pisanjem. Priznajem, upala sam u depresiju. A moj je mjesec, mjesec Vage. Uskoro rođendan. Uskoro konferencija na kojoj izlažem svoj rad. Ja jednostavno nemam inspiracije.
Želje...
Volje...
Nije čak ni do vremena, vrijeme prije danas je bilo super, taman po mom ukusu, ni prehladno ni pretoplo.
Moguće je da je depresija povezana sa promjenom godišnjeg doba. Čak i moj dragi kaže da ga pere depresija.

Općenito ne volim promjene, pogotovo kad su sa boljeg na gore, pa mi vjerojatno ni ova promjena sa sunčanog vremena na kišno i tmurno nije najbolje sjela. Čak mi i kosa na glavi tuguje pa opada malo više nego uobičajeno
Eh...A i to će valjda ubrzo proći

Oznake: vrijeme, kisa, tmurno, jesen

Oznake: citati

Zanimljivo mi je kad pogledam svoje raspoloženje ovih dana. Vani je vrijeme bilo oblačno, kišno, bilo je pomalo hladnjikavo. Morala sam u laganoj jaknici na posao. Osjećala sam se kao da ću se svaki čas rasplakati koliko sam bila neraspoložena. Čak mi je i kolegica rekla da mi vidi u očima da sam baš bezveze.

A danas? Danas vani sunčano, ptičice pjevaju, ljudi kratkih rukava, neki pomalo ljuti zbog posla. Meni se raspoloženje odmah popravilo, osjećam se kao da bih mogla planine pomaknuti unatoč zdravstvenim problemčićima. Iako volim ja i jesensko doba, pa zar je moguće da mi raspoloženje toliko potone zbog vremena? Da mi se zbog vremena da više raditi na poslu? Ili se naprosto pogodilo to što sutra putujem na destinaciju na kojoj nikad nisam bila pa sam uzbuđena.

Tko će ga znati?

Slušam kolegu kako priča na telefon, svađa se sa jednom jedne stavke na računu. Odjednom kolega govori: "Gospodine J****, pa nemojte tako." I onda sam primijetila kako sa osobama tog imena nikad ništa dobrog. Lažu, prenemažu se, smišljaju načine kako napakostiti. Isto tako sa ženskim imenom K*********. Donijele mi samo bol i patnju hahaha

Jedna manira na koju je puno ljudi zaboravilo. Pristojno je pozdraviti kada prolaziš pored radnih kolega. Kad ulaziš u punu prostoriju ljudi. Kad izlaziš iz iste. No, pristojno je kada dvoje ljudi priča da treća osoba koja je došla pričeka da se razgovor završi, a ne da se ubacuje kao da središte svijeta.

"Oprosti molim te, jel sredina moje rečenice prekinula početak tvoje?"

Stojim pred uredom šefice jer se unutra nalaze druge radne kolege koje ju trebaju. Pristojna sam, kulturna. Dolazi treći kolega, preskače mene, ne gleda da unutra već ima ljudi koji vode ozbiljan razgovor sa šeficom i krene ju ispitivati o onome što njemu treba. Pristojnost, što je to?

Napokon kad dočekah svoj red kod šefice, dolazi četvrti kolega i krene on sa svojim problemima. Rekoh mu: ajde pričekaj svoj red. Što mislite što je rekao na to? :)

Zašto je toliko teško priznati grešku? Što na poslu, što prijatelju...Kolegi na poslu...Nadređenom... "Napravio sam grešku, krivo sam nešto upisao, ispravit ću." Umjesto toga mi biramo: "Ma joooj, znate šefe, Marko mi je tako pokazao i ja sam napravio kako mi je on rekao." Pa čak i ako godinama radite taj posao, Marko je kriv. A nismo se ni zapitali jel nam taj Marko možda dobro objasnio samo mi nismo slušali šta nam taj Marko objašnjava. Ne razmišljajući, tim postupkom možebitno kolegu koštamo posla.... Jer, naravno, nitko neće doći do Marka i pitati zašto je to nešto objasnio na "krivi" način. Pa čak i ako ga pitaju Marko kaže da ga je tako naučila Mirna, Mirna kaže da je nju tako naučila Marija..... već vidite uzorak, dalje Vam ne moram pisati...

U svakom kolektivu je to tako. Dođe mladi kolega, svi ga uče sve, kolega sad kreće raditi samostalno kad su ga obučili, radi tri mjeseca na jedan način i sad odjednom taj treći mjesec posao nije dobro obavljen. Nešto nije dobro upisao i ,naravno, on je kriv. Nitko se nije pitao kako ga je netko naučio. Nitko te starije kolege nije poslao na obuku da svi imaju jednu, univerzalnu informaciju, nego dođeš, pitaš jednu stvar 5 ljudi i dobiješ 5 različitih informacija. Nešto se mora promijeniti, a nadređene, nažalost, to ne zanima.