just keep walking....and breathe.
11.02.2006., subota
Rigotina možda izgleda ružno ali se poslije ja bolje osjećam
Već danima zatvorena među četiri zida. Uskoro želim izaći. Malo se smijati. Crtati vinom po zidu i pričati sa nekime sa kime je small talk svetogrđe. Zamišljam film o dva lika. Potpuno različita. Scene idu vremenski unatrag. Jedan je iskusio Ljubav a drugi je pun srama i ljutnje i straha i tako se i ponaša. Tek zadnju sekundu se vidi da dolaze iz iste pičke materine. Kajaznam. Sviđa mi se šav. Neki kao unutarnji šav. Ne izgleda kao oni obični. Stalno govorim kao. Kao Despot. Za sve je potrebno jebeno testiranje ali roditelj može postati bilo tko. (I redatelj. Gledala sam filmove. hehe) Samo je dovoljno da mu se može kurac dići. (Dobro, moraju funkcionirati i sve reproduktivni organi i bla bla. Upoznala sam nekoga tko primjećuje nelogičnosti u dječjim slikovnicama. I gramatičke greške.) I kako vidjeti svrhu u tome? Kako gledati na to kao nešto što ima veći cilj? Kako bilo što? Nekada želim vidjeti, nekada ne. Nekada osjećam oboje u isto vrijeme. Nekada vidim Ljubav, a nekada je sve Ništa. Često je sve Sve u isto vrijeme. Uvijek je. Ali ne osjetim uvijek. Gotovo nikada ne pamtim lica koja upoznajem. Otprve. Nikada se ne sjećam imena. Rijetko zapamtim. I jako jako jako rijetko upoznam nekoga koga želim zadržati negdje u životu. A okružena sam sa gomilom ljudi. I onda mi je to čudno. I onda kao vjerujem da je to s razlogom. I uvijek se kao slučajno dogodi da je tako. Zapamtila sam jednom jedne oči. I lice. I imala čudan osjećaj. Ne znam što. Čudan osjećaj ugode i ljepote. Kao da me netko razumije bez da mi to kaže i uopće me ne poznaje ali zna da sada pričamo bezveze i seremo i jebemo mater dosadi samo. Šeprtljavi pokušaji razgovora, pogledi uprti negdje pored. Pa onda gledanje u oči. Drage su te oči. Pune Ljubavi. I možda tužne. I u strahu. Kada mi se teta u dućanu iskreno nasmiješi onda sam sretna još dugo nakon što kupim salamu. Fuj u odnosima s ljudima je onaj osjećaj nedostajanja. Osjećaj da ne trebaš biti ovdje sada već negdje drugdje gdje je objekt ovisnosti. Nikada više neću biti u tome. (Ima na Braču jedna super konoba ˝U Tome˝.) Nadam se od zadnjeg puta pa do zauvijek. S druge strane, nije fuj susretati drage mi ljude bez toga. Volim kada se sjetim nekoga i kada se osmjehnem. I kada možda poželim da je kraj mene jer upravo gledam meni najljepšu sliku ili kip na svijetu ali kada mi to ne oduzima ljepotu slike ili kipa. (Spominjem kip i sliku jer učim.) Kada pijem u Beču i gledam grad i znam da bi nekome bilo zabavno biti na tom istom mjestu i gledati svijet. Ali meni je savršeno i bez te osobe. To želim. To sam osjetila. Nedavno je jedan moj prijatelj testirao moju ljubav. Boljelo je pa sam otišla. Strah me ovisnosti više od svega. A strah privlači upravo to. Prestati se bojati. Želim. Sve se čini okruglo. Kad i je. I strah me straha. Da zbog straha ne zakoračim negdje gdje želim. Kako je užasno žaliti za nečime što nisi napravio. I kad ne napraviš nešto može se reći da si napravio nešto. Nekorak je oblik koraka. Ha? Nikada nisam probala guavu. Mislim da više nemam repove. Još malo bole rane. Malo. Puno manje nego što je boljelo prilikom otkidanja. Lakše sada hodam jer se ne saplićem o njih. Sjetno uzdisati i čekati smrt. Ne, ne bih ništa popila. Hvala. Baka mi već deset godina svaki put kad je vidim govori da umire. Što je istina. Umire već godinama a ne živi. Strašno. Jebale vas sapunice. I vijesti. I spavanje. Little bombardier. Zanima me koliko jak mora biti netko da je slobodan u isto vrijeme kada je u divnom zagrljaju. I kak se to mjeri? Biti slobodan i piti rakiju tu i tamo i pričati cijelu noć? Jer, jebemu, nekako je sve prekratko da ne bih grlila. Imala novog prijatelja. Želim da mi ovo malo ljudi što je preostalo u mom životu da da se razvijam slobodno. I da me puste da odem od njih ako će me tamo voditi želja. Bez predbacivanja. Napuštajući neke prijatelje čula sam toliko ružnih riječi. Neki prijatelji su mene davno napustili bez riječi. I nisam tužna. Ja nikada ne odlazim bez riječi jer valjda s razlogom govorim. Patetično možda je ovo sve. Điđi miđi patetika. Meni je, naprotiv, grejp užasan. ˝Thank God is them instead of you˝. Ona božićna pjesma. Značajan stih. Fali mi često jedno divno biće. Da li je isto kada kažem ˝fali˝ i kada bih rekla ˝voljela bih nekada biti pored˝? Sada sam se zbunila. Mislim da nikako nije isto. U tom slučaju: ne fali mi. Voljela bih nekada biti pored i družiti se u životu. Kada zapisujem tok misli rečenice mi zvuče kao da sam još u osnovnoj školi. To puno govori. Danas sam iz dosade gledala neki glupi film u kojem Costneru neka žena kaže kako je najgore u tome kada ti netko umre to što nisi imao priliku popričati. Kad ne znaš što se dogodilo. Kao da nisi vrijedan bio riječi. Nije spomenula što s tim kada su takvi živi ljudi. Jedan od ovih kućnih dana sam sa prijateljicom pričala o ˝Prohujalo s vihorom˝. Nisam to gledala ali znam da ona na kraju kaže ˝sutra je novi dan˝. Kao, ima još šanse ili nešto takvo. Valjda. Rekoh, nisam gledala. Sudeći po zadnjoj rečenici, mogu se kladiti da je film sniman u današnje vrijeme da bi imao par nastavaka. I svi bi završavali sa tom rečenicom. U slučaju da žele još para, ne. Ako zašećerim grejp onda mi je jestiv. Banane su mi nekada dosadne. Osim u frapeu. |
