MIRIS VIČNOG SIĆANJA
Lavande, ružmarina, mirte i bora,
miris vičnog sićanja, soli i mora,
ditinjstva bosog i bala malih kosira,
osmjeh na licu, franje i ditinja vira.
Tajne sa šufita i stara škrinja,
dok cvrčci cvrče, u ladu ladna dinja,
lancuni na tiramoli i šumpreš sa stola,
vičnog sićanja je miris i dura i mola.
S kampanela dvanajsti kad otuće bot,
arija u zraku, baš ka i ladne vode pot,
ili kad zazvoni večernja omorinska ura,
zaškripje šofal, ormarun i stara škura.
Svaki bot i svaka kala zavonja napose,
suva trava, zemja, materine ruse kose,
i traverša stare babe od smokav i rogača,
loza, orij, oskoruša pa i suza slana o ditinjeg plača.
Svako sićanje i svaka u možđane slika,
drivo okvira drage Gospe osvitlana lika,
al ona jedna o lavande zlatna mala kap,
miris vičnog sićanja cili ovaj napisala slap.
Teo AntunovićOznake: kaštel sućurac, poezija, fotografija, Putovanja po Dalmaciji
|