Trebam Te Bože, tako te silno trebam! Ali ne trebam Te na zidu, ne trebam na slici, ne trebam u kipu... To nisi Ti! To nije moj Bog! Jer, ne trebam te na umjetnom malom križu - ali te trebam na pravome Križu s velikim slovom. Ne trebam te uljepšana, ušminkana, sa simboličnim kapima krvi. To nisi Ti!
Moj Bog nije bio tako 'lijep' u tijelu. Ali je bio lijep u Tijelu s velikim slovom. Moj Bog je bio ranjiv, slab i osamljen... A tako neuništiv, jak i sveprisutan... Moj Bog je plakao, strašno plakao i bojao se, jako se bojao, napušten od svih, ne razumljen, odbačen... Ali je bio silan u: "Ne moja volja..."
Moj Bog je trpio šamare, poruge, pljuvanja, udaranje, guranje, čupanje...
Moj Bog je bio tako izudaran, da nikako nije bio lijep! Moj Bog je imao iznakaženo, deformirano lice: otečene modre kapke i krvave podljeve, poluzatvorene oči... Moj Bog je imao otečene krvave rasječene usne... Moj Bog je imao raščupanu i počupanu bradu i kosu, sljepljenu krvlju, pljuvačkom, zemljom i kamenjem...
Moj Bog je ostatak lica imao modar od udaranja, prljav, krvav, popljuvan...
Moj Bog je imao kožu rasparanu u trake, meso potrgano...
Moj Bog je pored sveg tog teglio za Njega preteško drvo za stup o koji su ga imali objesiti...
Moj Bog je imao cijelo lice iskrivljeno u bolnu grimasu jauka od dlanova i nogu prikovanih čavlima, velikim širokim jakim čavlima... Moj Bog više nije mogao sići s Križa, mogao je samo široko rastegnutim rukama probodenim čavlima grliti... Ali nije bio lijep. Pogled na Njega izazivao je gađenje, tugu, jad, očaj, nemoć, užas, nevjericu...
Moj Bog nije čak imao ni onaj oskudni komadić platna kojeg mi, zbog estetskih i ćudorednih razloga stavljamo oko Njegovih bokova... Moj Bog je bio gol!!! Potpuno gol, do kraja ponižen i osramoćen... Uistinu jednima sablazan, drugima ludost... I moj Bog je umro!!!
Ali moj Bog je LIJEP!
Plijeni ljepotom što ispod svega vidljivog, nevidljivošću LJUBAVLJU progovara! Jer to je podnio da bi meni bilo lakše plakati. Da bi mi bilo lakše trpjeti, podnositi, ljubiti... Da bi mi bilo lakše kad padnem i da se mogu i ustati...
Da mi bude lakše ljubiti, opraštati i grliti... Da me manje bude strah... Da bi moje grijehe mogao ponijeti, da bi me mogao otkupiti, da bi me mogao SPASITI!!! Da bih mogao disati ljubav, živjeti istinu, ćutiti ŽIVOT!
Jer je USKRSNUO!
Jer je sve podnio da bih i ja mogao podnijeti! Jer mi je dao MAJKU! Jer mi je dao DUHA SVETOGA! Jer je mene dao MAJCI! Jer mi je dao sve što mi treba. Jer to što mi treba jest ON sam!
LJUBAV!
Ne, moj Bog nije čudotvorac koji čarobnim štapićem rješava moje probleme. Ali čini ČUDO svaki onaj put kad pripremi moje srce da se problem može rješiti. Kad neshvatljivo u mom srcu učini razumljivim. Kad nespojivo spoji tako, te moje srce više ništa ne može proglasiti nespojivim. Kad tmurne oblake moje duše obasja iznenadnim suncem. Kad proglasim da sam sam, a ON pokuca na vrata moga srca. Kad zbog onih što od mene odlaze, budem sretan jer BOLJEM dolaze.
Moj Bog ne ispunjava želje poput čudotvorca, ON čini da moje želje postanu čuda ljubavi. Moj Bog ne tješi kad pucnem prstima, ON tješi kad moje srce ispunjeno NJIME postane utjeha meni samom. Moj Bog čini čudo svaki put kad silazna krivulja mojih usana postane uzlazna. Moj Bog čini čudo svaki onaj put kad postanem svjestan da je upravo ON, a ne moje ja, moj Bog. Moj Bog čini čudo svaki onaj put kad se jedna od brojnih tankih ovojnica oko moga srca skida. Moj Bog čini čudo svaki onaj put kad sam sve dalje ja, a sve bliže ON. Moj Bog čini čudo svaki onaj put kad se odazovem Njegovu pozivu da mi učini čudo. Moj Bog je moj Bog, samo onda kad Ga pustim da mi to bude. Moj Bog je sve ono što nitko do sada nije napisao, nacrtao ni načinio. Jer ON je taj koji i piše i crta i čini. ON je taj koji zove, ja sam uvijek odazvan...
I uvijek, ali baš uvijek čeka na Križu... Čeka raširenih ruku da zagrli sve koji to žele... I uvijek, ali baš uvijek šuti jer nema što i ne treba više ništa reći... Jer je sve kazao onda kad je na Križ stao i iz groba slavno izišao...
Rekao je tada, a govori i sada:
LJUBAV!
Koja se ne čuje i ne čita, ne gleda i ne pipa...
Koja se samo može 'očima' srca vidjeti upravo u srcu...
Mome i tvome, njihovu i NJEGOVU.
A tada si spreman i umrijeti u NJEMU, S NJIME, PO NJEMU I ZA NJEGA...
Jer kad imaš Boga imaš sve, sve drugo je blijeda kopija Ljubavi.
Zato neka bude LJUBAV, neka bude BOG. Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek, u Bogu Ocu s Duhom Svetim, po Mariji Majci, Bogorodici, Majci Vječne Ljubavi i Majci Crkve. Amen.
|