Sretan & zaljubljen
26.11.2007., ponedjeljak
Sve je relativno, do nas je samo sta cemo biti
 Iako sam imao namjeru da mi ovaj post sadrzi malo lezernije i vedrije teme na kraju nisam uspio da to i realizujem. Kad bolje razmislim, nije ni ono sto slijedi nista posebno tmurno, naprotiv, ali je daleko od onoga sto sam mislio da ce biti.Ocekivao sam da cu pisati o filmskoj ponudi u gradu Sarajevu i napraviti paralelu sa odredjenim «filmskim» uradkom, o druzenju sa prijateljima i dragim, o poslu, ponovnoj zimi u Sarajevu ali.... kako to obicno biva nista ne bude kako covjek planira. Naime, potpuno neocekivano sam dobio u svom zivotu saznanje koje sam najmanje ocekivao i koje realno gledajuci me ne bi trebalo previse ni da opterecava. Ok, i ne opterecava ali ... razmisljam o tome. Saznao sam da je jedna meni jako draga osoba u stvari – usvojeno dijete. I to direktno od te osobe. Sjedili smo i pricali, dobio sam neke svoje papire nazad i izmedju svega toga i jedan dokument koji sam trebao da procitam kad budem sam. Kako sam ja takav kakav jesam, uspio sam da ubijedim drugu stranu u opravdanost da to procitam odmah tu gdje jesmo i da ne cekam. Na kraju se ispostavilo da je bilo dobro sto sam to uradio jer ne znam kako bi mi bilo da sam bio sam kod kuce i citao takvo sto. Moram priznati da sam onog trenutka kada sam poceo da citam ono sto se nalazilo na papiru u mojim rukama izgubio osmijeh osobe koja se do samo 10 sekundi prije toga smijala i ludovala, i da sam osjetio da mi hladni zmarci prolaze niz ledja. Jesam li ja procitano dobro razumio? Usvojeno dijete? Roditelji u sustini i nisu pravi roditelji, barem ne bioloski? U pocetku se pitanja vrte po glavi, ali sam nastavio da citam napisano i da shvatam neke stvari. Da, dobro sam razumio. Uslijedila je nakon toga daljnja prica, nisam se puno vracao na tu temu jer nisam zelio nikoga da dovodim u nezgodnu situaciju, bit ce vremena za vise. Zelio sam toliko toga dalje da pitam, a opet, u meni nije bilo konkretno definisanog pitanja. Nije tu bilo ni nekog posebnog osjecaja, neka vrsta praznine u tijelu i mozgu koja se ne moze opisati. Sta reci osobi koja ti tako sto kaze i povjeri iz svog zivota? Sta reci osobi koja osjeca toliko prijateljstvo, povjerenje, ljubav, privrzenost kad ti se na takav nacin otvori? Nisam uspio naci prave rijeci. A mozda je najbolje i bilo ono sto sam uradio – presao preko recenog i nastavio, barem prividno, dalje. To je i dalje ista osoba ispred mene. Sad mozda pomalo mogu da se stavim u kozu najboljeg prijatelja kad sam mu rekao da sam gay. Kad sam dosao kuci i dalje mi se poprilicno vrtilo u glavi od onoga sto sam saznao (ili je to ipak bilo do Vigor limun votke u kombinaciji sa ubitacno slatkom tortom?) i iako sam u 3h ujutro bio i vise nego umoran, nisam uspijevao da iskljucim mozak i zaspim. Razmisljanje se produzilo cijeli dan, uspio sam cak onako diskonektovan u svojim mislima da promasim raskrsnicu i pravo skretanje. Sta sam ja do sada u sustini znao o nekome? Da li je zaista u zivotu sve relativno, sve ono sto nas cini, navodno, jedinstvenima – ime, prezime, roditelji, rodbina, datum rodjenja.... I pitam se onda, pod uticajem podneblja na kojem zivim, da li je zaista toliko bitno kojim vjerskim, etnickim i nacionalnim skupinama pripadamo? Da li nas sve to cini toliko razlicitima da smo u stanju da postanemo zrtve sumanutih mozgova i ideologija. Samo zato jer smo drugaciji po imenu i prezimenu. A da nismo ni svjesni koliko je to relativno i koliko mozemo da pogrijesimo. I kad sve to sad vidim onda se zaista pitam sta je covjek uistinu? Skup pomjesanih gena i osobina dvoje ljudi i njihovih predaka ili ipak prazan list? List kojeg ispisuju oni koji zive snjim i sam njegov zivot. Ne zelim da razmisljam i postavljam si pitanje ZASTO se uopste nesto u zivotu desi, ZASTO neko bude prepusten sudbini zivota i spletu okolnosti.  Znam samo da bi volio da mogu u ovom trenutku zagrliti roditelje koji su imali dovoljno u sebi i ljubavi i hrabrosti da se u svom zivotu suoce sa prihvatanjem tudjeg djeteta kao svog, a sve u zelji da ispune svoj zivot i zivot tog djeteta koje nije moglo da bira. Pa cak ni da bira da li ce biti rodjeno ili ne. Bilo je tu. I trebalo je nekoga. Sad kad znam u kako posebnu i jedinstvenu osobu je izraslo ne mogu a da se ne zapitam da li bi svim roditeljima trebalo pokazati takve roditelje da bi uvidjeli da imati svoje biolosko dijete i nije nesto sto se podrazumijeva. Ali da se sa druge strane jednostavno mora podrazumijevati ljubav koja im se u zivotu daje djetetu. Jer ono nije biralo. Ali ocekuje i treba.I dalje ne uspijevam misaono da sagledam sve aspekte jedne zivotne sudbine koju covjek moze da nosi sa sobom. Znam samo jedno – da osjecam ponos. Ponos jer je jedno takvo bice imalo srece da dodje pod okrilje takve dvije sirokogrude osobe i da ucini njihov zivot potpunijim. Da bude istinski poklon za sva vremena. |
16.11.2007., petak
Zivot ide dalje
 Vrijeme neumoljivo prolazi. Prosao je prvi dan i prvi sok, prosao i drugi dan, jedna sedmica. Sad vec prolazi i mjesec dana. Da li je nesto lakse? Ne znam, covjeka okupira svakodnevnica i obaveze koje te ne pitaju previse, tjeraju te da ides dalje. Da li si se pomirio sa osjecajem nepravde? Ne. Da li si prihvatio neciji nestanak i odlazak? Moras. Jednostavno moras. Na pocetku sam kao i vecina hodao kao sjena, stalno se pitajuci ZASTO i upravo nenalazenje nekog razumnog odgovora na to pitanje koje odgovora nema je u meni budilo daljnji nemir. A onda sam pogledao ovaj snimak. I shvatio jedno – on je dozivio svoje ispunjenje, ostavio je trag iza sebe. Prozivio je svoj zivot intenzivnije nego sto ga mnogi ikad prozive. Kao da se nesvjesno borio protiv nezaustavljivog vremena, sve sto je radio kao da je bilo prozeto trostukim intenzitetom. Valjda mi svi imamo svoju svijecu zivota koja jednostavno dogori kad uradimo sve sto bi trebali da uradimo za zivota, mjereno nekim drugim zakonima potrebe i ocekivanja. A nakon sto se ugasi valjda trebamo da se zahvalimo. Zahvalimo na prilici sto smo u vremenu u kojem zivimo imali takvo jedno bice, bice koje se nesebicno davalo i izvlacilo svojom karizmom najbolje i iz ljudi oko sebe. Zbog svega toga nalazim nacin kako da prihvatim neizbjezno te da barem na neko vrijeme svjesno promijenim svoj licni nacin zivota. Hvala Ti! Ja cu te se sjecati kao osobe koja je uvijek imala osmijeh za sve ljude i nesagledivo veliku dobrotu u sebi.  R.I.P. |
12.11.2007., ponedjeljak
Otvorene veze
Jos jedna sedmica iza mene, puna nekih novih stvari i mogu slobodno reci da mi vrijeme leti, dok se okrenem prodju radni dani i dodje vikend, a onda jos vecom brzinom prodju i ta dva dana i opet ide iznova ponedjeljak, utorak, srijeda...Zavrsio sam sa peglanjem i pripremom gardarobe za ovu sedmicu, sad sam definitivno spreman za sva moguca izvoljevanja naseg vremena. A ono i vise nego izvoljeva. Sad je suncano, sad je tmurno, malo pada kisa, malo ne pada. I onda kad pomislis da ne moze biti gore onda dobijes iznenadni nalet nekog 10to minutnog snijega da bi vec sutradan puhao takav jugo da ti prosto dodje da skocis sa najblizeg mosta u Miljacku i rijesis se tog vjetra koji nalazi svaki moguci nacin da ti se zavuce pod kozu. Sreca pa samo sto je Miljacka trenutno neprivlacna za plivacke akrobacije. E da, petak je bio kisni dan, prolom oblaka nakon silne jugovine cijeli dan! I dan kada sve blokira u gradu, a prva zrtva je bio – gradski prevoz. Zivio nas GRAS! Trebam li uopste reci da sam dosao kuci mokar do koljena? Ne trebam. Nego da se vratim onome sto me zaokuplja neko vrijeme. Otvorene veze. Mislim da je svakome ko je ikada imao susreta sa gay populacijom poznat pojam i da ga ne trebam poblize objasnjavati. E pa o tome razmisljam u zadnjih 15tak dana. Naime, nakon nekog vremena mog neshvatanja ponasanja jednog para prijatelja saznao sam da oni vode to sto se kao oznacava otvorena veza. Moje tadasnje neshvatanje opstalo je za svo ovo vrijeme mog razmisljanja o tome. Uzaludni su bili pokusaji da opravdam zasto su se odlucili na takav korak kada imaju sve sto je potrebno za jednu uspjesnu vezu – ponajprije ljubav koju osjecaju jedan prema drugome. Ali hajd, uvijek je to nesto kod gay ljudi, neki osjecaj da nesto propustaju i ta neka glupa podjela uloga u jednoj vezi, sto bi nas priglupi bivsi predsjedavajuci Vijeca ministara necemo_ga_imenovati rekao na temu gay veza u poznatoj emisiji Piramida da bi i u takvim odnosima trebalo da se odluci ko je mama, a ko tata. Kad se ne izvrnuh sa fotelje od njegove banalnosti. Cak se i moja poprilicno konzervativna mama na to nasmijala. Odoh sa teme. Ocigledno da u gay vezama nista nije tako jednostavno crno-bijelo. Neke stvari se pocinju otkrivati u kasnijim fazama upoznavanja (ako ne spadate u onu skupinu gay ljudi koji odmah izbiflaju svoje «preference» u sexualnom aspektu veze) kada je vec ne snagu stupila spoznaja da nekoga – volis. I da ga ne zelis izgubiti i onda pocinje to neko pravljenje kompromisa, zelja da drugoj strani das slobodu da dozivi i nesto vise jer eto.... jednostavno u toj vezi nije bas jasna linija izmedju uloga «mame i tate». To su uradili i gore navedeni. Dali jedan drugome slobodu, vise na potrebu jednog. Ali problem je poceo nastajati kada je drugi poceo osjecati da mu nije svejedno. Da i nije bas toliko spreman da se privikne na spoznaju da kroz zivot osobe koju voli jednostavno na trenutke (ili je mozda bolje reci noci) prodje neko treci sa razlicitim vremenom trajanja i zadrzavanja. A onda po pehu se i neko navodno zaljubi pomalo u tog treceg, ucini mu se da dobija nesto vise i... nastaje raspad. Ne smijem da kazem, nisam previse imao priliku da ih spoznam kako funkcionisu u paru ali ono sto sam do sada uvidio... Ne znam, bojim se da gube i vise nego sto znaju. Barem sto to jedan od njih zna. On je trenutno na nekom oblaku, broj mu se tacno ne zna ali se bojim da ce mnogo brze nego sto je dospio na njega – i da sleti. Samo se postavlja pitanje da li ce neko biti spreman da ga doceka u tom padu. I pored osjecaja koje gaji i dalje za njega. Bojim se da ja ne bi. Jer, sta je u sustini otvorena veza? Varanje sa dozvolom? Za sebe znam. Ne bi bio u stanju da vodim takvu vezu, dozvoliti da mi tjelesno bude nad emotivnim i duhovnim. Jednostavno ne ide. Po cijenu sopstvene samoce. Laku noc svima i sretan pocetak nove sedmice. |
08.11.2007., četvrtak
Zivjeti u petoj
Imam osjecaj kao da se nalazim u nekom expressnom vozu koji se krece brzinom koje ni sam nisam svjestan. Samo na trenutak kad pogled sa strane shvatim koliko mi se neke stvari u zivotu brzo odvijaju. Kao da mi je sve u nekoj petoj brzini. I poslovni, i drustveni i emotivni zivot. Ok, sve ide bolje nego sto bi si sam mogao pozeljeti ali me nekako strah da ne bude naglog skretanja, nekog neocekivanog ispadanja iz kolosijeka. Da ne ureknem.Posao odlicno ide. Pocinjem da shvatam koliko je rad u svojoj struci bitan za mentalno zdravlje svakog pojedinca. Nevjerovatno mi je mocan taj osjecaj kad vidim da ono na cemu radis napreduje, da ima svoje vidljive rezultate a pri tome sve to uspijevas odraditi zahvaljujuci svom skolovanju i znanju. Ali.... postoji uvijek to neko ALI pa i u ovom slucaju. Na momente kao da se izvucem iz svog tijela i pogledam desavanja oko sebe, pogledam kolege koje koordiniram i zapitam se da li cinim pravu stvar? Da li cu znati projekat voditi i uspjesno dovesti do kraja? Da li mi je previse povjereno? Panika i nesigurnost. A pri tome znam sta je cilj, znam koji je ulog. Ulog i jeste ono najteze. Dovesti nesto do takvog savrsenstva da za nekoliko mjeseci dozivi svoju zvanicnu prezentaciju van BiH. U Milanu. A onda se lupim nogom u vlastito dupe i opet nekim duhovnim liftom vratim u svoje tijelo i shvatim da poticajna trema treba da bude tu, ali da strahu nema mjesta. Jer, vidim ljude oko sebe koji sa takvim zarom rade da odmah i meni uliju povjerenje da dobro postavljam stvari. I sve dok bude moguce da mi nadredjeni nakon razmisljanja dodje i kaze da sam nesto bio u pravu ili da neko kome ja nesto dam da uradi shvati da sam pogrijesio i ukaze mi na to te ja sam uvidim gresku – tada znam da idemo pravim putem. Osjetim da svi zajedno cijenimo savrsene uslove rada i probranu ekipu koja je okupljena. Jedva cekam petak i onaj trenutak kad cemo sagledati rezultate sedmice iza nas. Tada ce i vikend biti sladak na svoj nacin. Emotivni zivot. Ne smijem da ga ureknem. Harmonija na svim poljima. Ali ono najcudnije je ta neka nasa povezanost i smirenost nakon tako relativno kratkog zajednickog vremena koje imamo iza sebe. Zna kako mislim. Nema zaista nista ljepse nego na kraju dugog i iscrpnog radnog dana kada te voljena osoba saceka nedaleko od firme, zajedno obavite jos neke sitnice u gradu (snjim uvijek neke dogodovstine – stojim u redu u banci, on sa strane, ceka da zavrsim. Ulazi momak, pita ga da li je u redu. Odgovor: ne, nisam uredu. Mislim, jesam uredu, ali ne stojim u redu. Smijeh :) Djelovao je tako djetinjasto sladak u tom trenutku.) Nakon toga pocastimo se zajednicki vecerom i ubitacno velikom krempitom. Potreba za slatkom mi je stisana za slijedecih 7 dana (ma varam se). Nevjerovatno je koliko samo jedna prava osoba u zivotu moze da bude covjeku balans i smirenje koje mu je potrebno. Sutrasnji dan? Ne zelim da razmisljam. Na poslu sastanak koji bi trebao da vodim. Inace bi mi to bilo kulminacija napetosti i treme u jednom danu da nije veceri koja me nakon toga ceka. Zajednicki nas izlazak. Dobio je pozivnicu za odredjenu prezentaciju i koktel u gradu i bilo mu je sasvim normalno da me pita da idemo zajedno. Pristao sam i nabacio coolersku facu sto sam vise mogao, kao da se radi o najnormalnijoj stvari ne zeleci da uopste razmisljam o tome kako si on to misli da se nas dvojica zajedno pojavimo na takvom jednom mjestu i dogadjaju. Steta sto se muski ne mogu nasminkati, mislim da bi mi sutra trebao jedan sloj neke sminke da se manje vidi moje variranje boje lica iz jedne krajnosti u drugu. Ne, radije cu da razmisljam sta cu da obucem sto se takodjer polako ali sigurno pretvara u nocnu moru. Idem na spavanje! A istinski se nadam da vozac ovog mog expressnog voza ima dovoljno koncetracije da me sigurno i mirno uvede u neku stanicu. Ili da barem odrzi brzinu koju sada ima. |
04.11.2007., nedjelja
Help!
Ja ne znam jesam li ja nekad nekome nesto ucinio lose pa mi se sad to vraca desetrostruko ili sta je u pitanju?  Sad se vratio iz grada, spremim se za spavanje i kako nisam cijeli dan gledao mail uzmem da to ucinim. Po automatizmu mi se upale sve stranice koje citam i izmedju ostalog i jedan od gay portala gdje imam profil. Privuce mi paznju da je neko gledao moj profil. Klik... i kad ne padnem sa stolice – ugledam ime svog bivseg. Prvo pomislim da mi umor muti vid i da se meni samo pricinjava. Pogledam bolje – ne, ne varam se, ime i prezime. Prvo kontam da li da otvaram profil ili ne, ne interesuje me sta pise ali primijetim onda vrijeme posjete – vrijeme kada bi po nekim saznanjima od ranije on trebao da bude na poslu. E sad mi bi nejasno i ipak otvorim. Da skratim – vise sam nego ubijedjen da je neko napravio profil u njegovo ime i ono sto je najgluplje da su stavljene njegove slike. Pa ne mogu da vjerujem dokle ide njegova naivnost! Ipak ne mogu da vjerujem da je to on napravio, on koji sa 30+ godina ima toliku fobiju od priznavanja samom sebi da je gay da nema sanse da je napravio profil sa svim svojim podacima, slikama i da onda kao mjesto stanovanja stavi mjesto rodjenja na portalu koji je vise nego posjecen gay populacijom sa ex-yu prostora. Sve ostalo sto se tice visine i tezine, interesovanja vidim da je stavljeno odokativno sto mi sve ukazuje da on nije autor profila. Pateticno – jednu od slika sam ja pravio. Ostalo nepoznato. Zatvorio sam profil i ugasio portal. Razmisljam da li trebam da nesto ucinim. Da li imam neku nazvat cu tako to – moralnu obavezu da reagujem, da nesto ucinim. Ali, znajuci kako se ranije ponio na neka moja upozorenja po pitanju njegove lakovjernosti mislim da nemam potrebe to da radim. Ocigledno tje da treba sam da skonta neke stvari. A i ne zelim iskreno receno da razmisljanjem o njegovim problemima i kvarim sebi ukupni dojam jednog prelijepog dana koji se upravo zavrsava. Ili mislite drugacije? Da li covjek treba da ima neku obavezu prema bivsima nakon sto nas oni povrijede najvise sto su u stanju? Pogledam ujutro da li ima neka mogucnost da se prijavi administratoru. Nego da se vratim bitnijim temama.  Filmska preporuka – zadnji film Srdjana Vuletica "Tesko je biti fin". Veceras smo ga nas dvojica gledali i mogu samo reci da je bh. kinematografija dobila jos jedan vise nego odlican film. Iako mu se radi tek o drugom filmu (prvi bio «Ljeto u zlatnoj dolini»), Vuletic je uspio da u njemu obradi svakodnevnicu balkanskog drustva i borbu za prezivljavanje zacinjenu potrebom da se nesto napravi od svog zivota pri cemu je uspjesno ukomponovao u sve to i probleme koji su vise svojstveni za zapad te time napravio jedan univerzalan film prozet vec poznatom dozom bh. lucidnosti i humora kao rezultat nemogucnosti pojedinca da se drugacije nosi sa situacijom do da bude lucidan da bi sacuvao zdrav razum, ali i ulogama koje su vise nego dobro prenijeli odlicni Saša Petrović, Emir Hadzihafizbegovic i Daria Lorenci. Ljubitelji djece – i vi ce te doci na svoje, spordnu ulogu igra jedan preslatki "mali glumac" koji nece progovoriti ni rijeci ali ce se tako suptilno uvuci pod kozu i prosto vas natjerati da ga zavolite te vas dovesti u situaciju da osjetite potrebu da ga zastite u odredjenom trenutku filma kad vam se nakon smijeha stomak odjednom zgrci od saznanja koja vam scenarista plasira kroz snimljeno. Zakljucak – film koji je na listi filmova obaveznih za pogledati. Sad na spavanje ako planiram da se dovoljno naspavam i izdrzim jos jednu radnu sedmicu koja je vec tu negdje iza ugla. Ova iza mene je bila i vise nego uspjesna. Pocetkom slijedece godine smijesi mi se ugovoreno poslovno putovanje za Milano. Ne smijem ni da pomislim sta me tamo ceka! O kako volim svoj posao (samo da odusevljenje i potraje)  Laku noc svima i uzivajte u ostatku vikenda. |
