Imam osjecaj kao da se nalazim u nekom expressnom vozu koji se krece brzinom koje ni sam nisam svjestan. Samo na trenutak kad pogled sa strane shvatim koliko mi se neke stvari u zivotu brzo odvijaju. Kao da mi je sve u nekoj petoj brzini. I poslovni, i drustveni i emotivni zivot. Ok, sve ide bolje nego sto bi si sam mogao pozeljeti ali me nekako strah da ne bude naglog skretanja, nekog neocekivanog ispadanja iz kolosijeka. Da ne ureknem.
Posao odlicno ide. Pocinjem da shvatam koliko je rad u svojoj struci bitan za mentalno zdravlje svakog pojedinca. Nevjerovatno mi je mocan taj osjecaj kad vidim da ono na cemu radis napreduje, da ima svoje vidljive rezultate a pri tome sve to uspijevas odraditi zahvaljujuci svom skolovanju i znanju. Ali.... postoji uvijek to neko ALI pa i u ovom slucaju. Na momente kao da se izvucem iz svog tijela i pogledam desavanja oko sebe, pogledam kolege koje koordiniram i zapitam se da li cinim pravu stvar? Da li cu znati projekat voditi i uspjesno dovesti do kraja? Da li mi je previse povjereno? Panika i nesigurnost. A pri tome znam sta je cilj, znam koji je ulog. Ulog i jeste ono najteze. Dovesti nesto do takvog savrsenstva da za nekoliko mjeseci dozivi svoju zvanicnu prezentaciju van BiH. U Milanu. A onda se lupim nogom u vlastito dupe i opet nekim duhovnim liftom vratim u svoje tijelo i shvatim da poticajna trema treba da bude tu, ali da strahu nema mjesta. Jer, vidim ljude oko sebe koji sa takvim zarom rade da odmah i meni uliju povjerenje da dobro postavljam stvari. I sve dok bude moguce da mi nadredjeni nakon razmisljanja dodje i kaze da sam nesto bio u pravu ili da neko kome ja nesto dam da uradi shvati da sam pogrijesio i ukaze mi na to te ja sam uvidim gresku – tada znam da idemo pravim putem. Osjetim da svi zajedno cijenimo savrsene uslove rada i probranu ekipu koja je okupljena. Jedva cekam petak i onaj trenutak kad cemo sagledati rezultate sedmice iza nas. Tada ce i vikend biti sladak na svoj nacin.
Emotivni zivot. Ne smijem da ga ureknem. Harmonija na svim poljima. Ali ono najcudnije je ta neka nasa povezanost i smirenost nakon tako relativno kratkog zajednickog vremena koje imamo iza sebe. Zna kako mislim. Nema zaista nista ljepse nego na kraju dugog i iscrpnog radnog dana kada te voljena osoba saceka nedaleko od firme, zajedno obavite jos neke sitnice u gradu (snjim uvijek neke dogodovstine – stojim u redu u banci, on sa strane, ceka da zavrsim. Ulazi momak, pita ga da li je u redu. Odgovor: ne, nisam uredu. Mislim, jesam uredu, ali ne stojim u redu. Smijeh :) Djelovao je tako djetinjasto sladak u tom trenutku.) Nakon toga pocastimo se zajednicki vecerom i ubitacno velikom krempitom. Potreba za slatkom mi je stisana za slijedecih 7 dana (ma varam se). Nevjerovatno je koliko samo jedna prava osoba u zivotu moze da bude covjeku balans i smirenje koje mu je potrebno.
Sutrasnji dan? Ne zelim da razmisljam. Na poslu sastanak koji bi trebao da vodim. Inace bi mi to bilo kulminacija napetosti i treme u jednom danu da nije veceri koja me nakon toga ceka. Zajednicki nas izlazak. Dobio je pozivnicu za odredjenu prezentaciju i koktel u gradu i bilo mu je sasvim normalno da me pita da idemo zajedno. Pristao sam i nabacio coolersku facu sto sam vise mogao, kao da se radi o najnormalnijoj stvari ne zeleci da uopste razmisljam o tome kako si on to misli da se nas dvojica zajedno pojavimo na takvom jednom mjestu i dogadjaju. Steta sto se muski ne mogu nasminkati, mislim da bi mi sutra trebao jedan sloj neke sminke da se manje vidi moje variranje boje lica iz jedne krajnosti u drugu.
Ne, radije cu da razmisljam sta cu da obucem sto se takodjer polako ali sigurno pretvara u nocnu moru.
Idem na spavanje! A istinski se nadam da vozac ovog mog expressnog voza ima dovoljno koncetracije da me sigurno i mirno uvede u neku stanicu. Ili da barem odrzi brzinu koju sada ima.
Post je objavljen 08.11.2007. u 00:06 sati.