Sretan & zaljubljen
26.11.2007., ponedjeljak
Sve je relativno, do nas je samo sta cemo biti
 Iako sam imao namjeru da mi ovaj post sadrzi malo lezernije i vedrije teme na kraju nisam uspio da to i realizujem. Kad bolje razmislim, nije ni ono sto slijedi nista posebno tmurno, naprotiv, ali je daleko od onoga sto sam mislio da ce biti.Ocekivao sam da cu pisati o filmskoj ponudi u gradu Sarajevu i napraviti paralelu sa odredjenim «filmskim» uradkom, o druzenju sa prijateljima i dragim, o poslu, ponovnoj zimi u Sarajevu ali.... kako to obicno biva nista ne bude kako covjek planira. Naime, potpuno neocekivano sam dobio u svom zivotu saznanje koje sam najmanje ocekivao i koje realno gledajuci me ne bi trebalo previse ni da opterecava. Ok, i ne opterecava ali ... razmisljam o tome. Saznao sam da je jedna meni jako draga osoba u stvari – usvojeno dijete. I to direktno od te osobe. Sjedili smo i pricali, dobio sam neke svoje papire nazad i izmedju svega toga i jedan dokument koji sam trebao da procitam kad budem sam. Kako sam ja takav kakav jesam, uspio sam da ubijedim drugu stranu u opravdanost da to procitam odmah tu gdje jesmo i da ne cekam. Na kraju se ispostavilo da je bilo dobro sto sam to uradio jer ne znam kako bi mi bilo da sam bio sam kod kuce i citao takvo sto. Moram priznati da sam onog trenutka kada sam poceo da citam ono sto se nalazilo na papiru u mojim rukama izgubio osmijeh osobe koja se do samo 10 sekundi prije toga smijala i ludovala, i da sam osjetio da mi hladni zmarci prolaze niz ledja. Jesam li ja procitano dobro razumio? Usvojeno dijete? Roditelji u sustini i nisu pravi roditelji, barem ne bioloski? U pocetku se pitanja vrte po glavi, ali sam nastavio da citam napisano i da shvatam neke stvari. Da, dobro sam razumio. Uslijedila je nakon toga daljnja prica, nisam se puno vracao na tu temu jer nisam zelio nikoga da dovodim u nezgodnu situaciju, bit ce vremena za vise. Zelio sam toliko toga dalje da pitam, a opet, u meni nije bilo konkretno definisanog pitanja. Nije tu bilo ni nekog posebnog osjecaja, neka vrsta praznine u tijelu i mozgu koja se ne moze opisati. Sta reci osobi koja ti tako sto kaze i povjeri iz svog zivota? Sta reci osobi koja osjeca toliko prijateljstvo, povjerenje, ljubav, privrzenost kad ti se na takav nacin otvori? Nisam uspio naci prave rijeci. A mozda je najbolje i bilo ono sto sam uradio – presao preko recenog i nastavio, barem prividno, dalje. To je i dalje ista osoba ispred mene. Sad mozda pomalo mogu da se stavim u kozu najboljeg prijatelja kad sam mu rekao da sam gay. Kad sam dosao kuci i dalje mi se poprilicno vrtilo u glavi od onoga sto sam saznao (ili je to ipak bilo do Vigor limun votke u kombinaciji sa ubitacno slatkom tortom?) i iako sam u 3h ujutro bio i vise nego umoran, nisam uspijevao da iskljucim mozak i zaspim. Razmisljanje se produzilo cijeli dan, uspio sam cak onako diskonektovan u svojim mislima da promasim raskrsnicu i pravo skretanje. Sta sam ja do sada u sustini znao o nekome? Da li je zaista u zivotu sve relativno, sve ono sto nas cini, navodno, jedinstvenima – ime, prezime, roditelji, rodbina, datum rodjenja.... I pitam se onda, pod uticajem podneblja na kojem zivim, da li je zaista toliko bitno kojim vjerskim, etnickim i nacionalnim skupinama pripadamo? Da li nas sve to cini toliko razlicitima da smo u stanju da postanemo zrtve sumanutih mozgova i ideologija. Samo zato jer smo drugaciji po imenu i prezimenu. A da nismo ni svjesni koliko je to relativno i koliko mozemo da pogrijesimo. I kad sve to sad vidim onda se zaista pitam sta je covjek uistinu? Skup pomjesanih gena i osobina dvoje ljudi i njihovih predaka ili ipak prazan list? List kojeg ispisuju oni koji zive snjim i sam njegov zivot. Ne zelim da razmisljam i postavljam si pitanje ZASTO se uopste nesto u zivotu desi, ZASTO neko bude prepusten sudbini zivota i spletu okolnosti.  Znam samo da bi volio da mogu u ovom trenutku zagrliti roditelje koji su imali dovoljno u sebi i ljubavi i hrabrosti da se u svom zivotu suoce sa prihvatanjem tudjeg djeteta kao svog, a sve u zelji da ispune svoj zivot i zivot tog djeteta koje nije moglo da bira. Pa cak ni da bira da li ce biti rodjeno ili ne. Bilo je tu. I trebalo je nekoga. Sad kad znam u kako posebnu i jedinstvenu osobu je izraslo ne mogu a da se ne zapitam da li bi svim roditeljima trebalo pokazati takve roditelje da bi uvidjeli da imati svoje biolosko dijete i nije nesto sto se podrazumijeva. Ali da se sa druge strane jednostavno mora podrazumijevati ljubav koja im se u zivotu daje djetetu. Jer ono nije biralo. Ali ocekuje i treba.I dalje ne uspijevam misaono da sagledam sve aspekte jedne zivotne sudbine koju covjek moze da nosi sa sobom. Znam samo jedno – da osjecam ponos. Ponos jer je jedno takvo bice imalo srece da dodje pod okrilje takve dvije sirokogrude osobe i da ucini njihov zivot potpunijim. Da bude istinski poklon za sva vremena. |
