Sretan & zaljubljen
28.09.2007., petak
Zivot i Smrt. Smrt i Zivot.
Namjerno pisem ove dvije rijeci velikim slovom. Jer su obje tako jedinstvene, tako cini mi se povezane, a opet ih dijeli tako jedna tanka suptilna razlika koja ih cini nespojivima.Nakon sto sam proveo nekoliko dana van svih zbivanja evo sam ponovo za svojim racunarom (lazem, ja lezim, on na meni, mislim, racunar na meni) i uzeh da pokusam pretociti u pisanu formu dozivljeno. Svi smo ih dozivjeli, neke prozivimo sa manje, neke sa vise emocija. Razlicit intenzitet. Ali im je uvijek jedno isto – gubitak drage osobe. Da, smrtni slucajevi. Jedan je i mene okupirao zadnjih dana. Na kraju ostaje samo osjecaj da zivot ide dalje, da oni koji ostanu moraju nastaviti. Danasnji dan je bio neobican. Zeleci da pobjegnemo barem na trenutak od svega, rodjak i ja smo odlucili da cemo otici negdje zajedno na rucak, pobjeci iz grada. Sjeli smo u jedan od restorana i onako svako za sebe utonuli u razmisljanja. Gledali smo kroz prozore zelenilo koje nas je okruzivalo. Imali svoj mir. Hrana je bila vise nego ukusna. Mozda upravo ono sto nam je tada trebalo. Njemu mozda vise nego meni. Onda je uslijedio samo jedan njegov komentar koji je pokrenuo i pricu. «Bez onoga koga nema – mora se.» Da, zaista. U sustini najteze je onome koga nema, oni koji ostanu oni jednostavno htjeli ili ne moraju nastaviti dalje. Ali sam nesto shvatio sto cu ako nista pokusati pretociti u svom zivotu: Ne trebam da se opterecujem nebitnim stvarima u svom zitovu i u svijetu generalno. Krive Drine se ne mogu jednostavno ispraviti. Ljudi i okolina se jednostavno moraju prihvatiti onakvim kakvi jesu. Definitivno prestajem da citam sta se desava u svijetu. Odnosno, citat cu i dalje samo cu manje da se nerviram zbog nepravde koja vlada svijetom. Ljudi, treba zivjeti svoj zivot. Pokusati od njega napraviti najbolje sto se moze, prozivjeti ga na nacin da se u starosti covjek ima cega sjecati. I da kad dodje trenutak da se oprasta od svega onda barem zna da se ZIVJELO! Pred kraj naseg odmaranja ugledao sam prelijepog zlatnog retrivera koji je sretno trckarao po livadi. Izasao sam vani i snjim se dodatno izigrao. Istinski uzivao u njegovoj odusevljenosti sto mu se neko toliko obradovao i bio spreman da se izludira snjim. Barem je i rucak odmah krenuo u «preradjivanje». Docekao me je na stanici. Bilo mi je i vise nego drago vidjeti ga ponovo nakon nekoliko dana. Njegov osmijeh. I osjetio sam koliko je njemu istinski drago sto sam ponovo tu. Lijepo je bilo osjetiti njegov topli zagrljaj. Sjedio sam u kolima i prepustio se lijepom osjecaju da sam ponovo na svom. A on se kao malo dijete cijelo vrijeme radovao i sjaj u njegovim ocima je bio vise nego nevjerovatan, kao malo dijete. Prelijep osjecaj. Pomalo se naon svega sto se desavalo u zadnje vrijeme osjecam kao ptica kojoj su skresali krila i koja sada ne zna kako da ponovo poleti. A naisao je neko ko je to prepoznao i nasao nacin da mi bez imalo nametanja i pritiska pokaze da znam i dalje letjeti.... Napravio sam sad pauzu i procitao ponovo jedan odlomak iz putopisa kojeg je On napisao po povratku iz Egipta. Prelijep odlomak koji mi se dopao vec prilikom prvog citanja (procitao sam 44 stranice putopisa za manje od dva sata, u jednom dahu) i odmah sam si uzeo da ga prekucam. I sada ponovo citam, kao da ispred sebe vidim sliku svega... Autobus se odjednom pretvori u mali buvljak. Pocese da se vade stvari i jedna drugoj gospodje su odusevljeno pokazivale sta su kupile, koliko su platile i da li je neka eventualno cjenkanjem uspjela da ustedi koju funtu. Vadile su cipele, tasne, novcanike, kaiseve, freneticno se divile i likovale kako su divno pazarile i imam osjecaj razmisljale kako ce ih to uciniti mnogo superiornijim od onih koje to nemaju – nas narod!!!? Nije bilo bitno da li su bile u Egiptu, ali imati zimsku cipelu, povrh svega kupiti je jeftinije nego u nasoj zemlji, pa to je u najmanju ruku jako otmeno. Nisam mogao da ovo ne napisem, mada sam se libio da bilo koga kritikujem, no, posto opisujem grupu bez posebnog imenovanja, mislim da niko nece zamjeriti, a i da nikom nece zasmetati. Ispregledale su sve sto su kupile i prici je kraj. Sunce je jos uvijek visoko, ali po svemu sudeci docekacemo zalazak u pustinji. Vracamo se istim putem, namjestio sam se sto udobnije, pokusao da napisem nekoliko rijeci o danasnjem izletu, a poslije cu to da razradim. Ponovo pravimo pauzu u Dalidin Asnahazu, ni ovaj put ne ulazim u kafanu, sjedim na zidicu i pusim. Nastavljamo dalje. U autobusu je mirno, mnogi su zaspali, neki ponovo vade robu koju su kupili pa opipkavaju i dive se, ja pusim, gledam pjescane dine, pratim sunce i racunam koliko otprilike ima do zalaska. Cekam sumrak u pustinji, sunce sporo zalazi, bogu Ra se ocigledno ne ide tako brzo u zagrobni zivot da obasja duse umrlih faraona. Na nebu je vec i bog Tot, bog Mjeseca. Njemu Egipcani mogu da zahvale za plimu i oseku rijeke Nil. Blizu smo Kaira, sunce crveno, dodiruje pustinju i svoj plast razastire po njenim dinama cineci je bozanskom. U daljini se vec vide i piramide, sam ulaz u grad, a kako tek one izgledaju u sumraku to je zaista neopisivo. Koliko god su ih Egipcani ogolili skinuvsi im sloj crvenog granita kojim su bile oblozene, bog sunca Ra ih pri svakom zalasku prekriva na kratko svojim plastom i ona strana prema Suncu je zaista crvenkasta, a strana od Sunca potpuno crna. Jedan nevjerovatan kontrast, cudnovata igra svjetlosti koja otkriva grandioznost piramida, sjaj i moc svog vremena i sebe samih. Ali u njoj borave duse umrlih, one su i grobnice... Zaista je poseban. Prestajem da pisem. Ujutro objavim. Lijep vikend svima. Vikend kojem se i sam radujem. |
17.09.2007., ponedjeljak
Nocna razmisljanja
Nisam planirao da pisem novi post, ali me je vecernje citanje nekoliko blogova pred spavanje ipak dovela do toga da ponovo u krevetu tipkam i pokusavam da srocim svoja razmisljanja o jednoj temi.Procitao sam post jednog od za mene novuh blogera, kratko sazet problem je slijedeci – zbog svoje lose volje koja ga prati vec od momenta ustajanja on dopusta da se stvori svjesno nepotrebna konfliktna situacija sa voljenom osobom i sutnja nakon toga ide do te mjere da na kraju dana legnu spavati bez da si priznaju da je sve to bilo samo..... onako. I ja se nakon toga zapitam jesmo li mi ljudi zaista prokleti? Da li zaista ne znamo da prvo cijenimo sebe pa onda i one oko sebe. Jer, da znamo istinski cijeniti za pocetak sebe, da li bi sebi dozvolili da nam prodje jedan dan u zajednicko zivotu sa osobom do koje nam je stalo tek tako u nekoj nedefinisanoj sutnji? Razumijem da svako od nas ima trenutke kad zeli da bude sam svoj, i sam u zadnje vrijeme imam cesto te trenutke «konstruktivne» samoce, ali zasto nepotrebni.... sadizam? Prolazi mi kroz glavu razgovor sa ranije spominjanim gay prijateljem, pricao mi je kako nekad sam prevazilazi svoje frustracije i «zelju» da se posvadja sa voljenom osobom – tafa se natjera da se sjeti trenutaka kada su tako daleko jedan od drugoga i svoje tada zelje da mu samo na trenutak dodirne obraz.... i odmah zaboravi sve svoje porive i tu neku urodjenu ljudsku potrebu da se inati i emotivno nadmudruje sa najbitnijom osobom u zivotu. I da, sta je drugo nego samo neko emotivno nadmudrivanje, takmicenje kada covjek dopusta da bez razloga ne razgovara sa voljenom osobom duze od 2 sata a da je pri tome u istom prostoru? I cijelo vrijeme se vodi parolom «neka onaj drugi napravi prvi korak». Hoce li nam kruna pasti sa glave ao nakon takvog jednog dana, dana u kojem smo imali razmiricu sa voljenom osobom, napravimo neki prvi korak? Ma nije zajednicki krevet samo mjesto za .... «spavanje». Ne znam, ne bi mogao da sutim. Cak i kad sam bio najvise ljut – pruzena ruka je uvijek bila dovoljna, ili jedan pogled koji sve kaze. Jedno «laku noc». I tada bi frustracija jednog dana i ostala samo to – frustracija JEDNOG dana. A ujutro bi svanuo novi dan. Odmah ja lakse tada pozeljeti i dobro jutro nekome kad znas da si glupost ili cak i istinsku svadju ostavio u danu koji je prosao. Necu vise da razmisljam. Iskljucujem se. Idem spavati. Ujutro cu vidjeti da li cu i objaviti napisano. Sad sam preumoran. |
14.09.2007., petak
Houston, we have a problem
|
E ljudi, treba mi vasa pomoc. Ok, ne mozda direktno pomoc jer cu ja morati na kraju sam da odlucim sta i kako ali eto barem poneki savjet, mozda neki drugi ugao gledanja na situaciju za koju ne znam kako da se postavim. Naime, sinoc sam imao priliku da upoznam najboljeg prijatelja momka sa kojim se trenutno vidjam (vidjam? Kako neobicno zvuci, ali nebitno, to je vec druga tema) i kroz pricu sam saznao da se taj momak zabavlja sa likom koji je ujedno jedan od bliskijih poznanika mog najboljeg prijatelja. Problem je da moj najbolji prijatelj ne zna za njega nista. Ja sad ne znam sta da radim, neminovnost je da cu prilikom vec slijedeceg zajednickog izlaska najvjerovatnije upoznati tok lika. Kako da se ponasam prema najboljem prijatelju? Da presutim cinjenicu da sam upoznao momka kojeg on nekad u prici spomene kada nesto prica, da su bili na kafi ili se culi.... ono, klasicno srednjoskolsko prijateljstvo. A ako kazem da smo se upoznali – to ce traziti normalno pojasnjenje kako je doslo do upoznavanja.... i onda dolazim u situaciju da o tom momku prijatelju otkrivam vise nego sto zelim, ne zelim da ja budem taj koji otkriva neciju privatnost. Da stvar bude smjesnija, kada sam prijatelju na pocetku pricao o novoj osobi u mom zivotu pitao me direktno imenom i prezimenom da slucajno nije rijec o bas tom njegovom poznaniku jer se bavi slicnim poslom. Sinoc sam pretrnuo kad sam cuo ponovo to ime.... Ovaj svijet bas mora biti komplikovano mali. Kome koji dio price presutati? Kako se postaviti u odnosu sa njima dvojicom bez da ijednog dovedem u nezgodnu situaciju... Inace, dan sam proveo poprilicno prikovan za krevet zahvaljujuci prehladi koja me je i konacno od jutros dokrajcila (skontao sam od sinoc da svaka vrsta «preznojavanja» i ne pomaze bas kod izbacivanja prehlade koja je na putu da se razvije, ali covjek nekad ne moze da se ne prepusti jedinstvenosti datog trenutka, koliko god da naknadno «ispasta»). I tako osudjen na lezanje imao sam konacno i priliku da pogledam nesto sto sam vec duze imao zelju, ali nikako i vrijeme za to. Naime, sinoc mi je On donio DVD sa snimkom prvog koncerta Maksima Mrvice u Londonu. Ljubitelj sam ovog savremenog pijaniste jos od njegovog pojavljivanja, ali sam zahvaljujuci svojim uvijek neodloznim obavezama uspio da propustim njegova dva koncerta u Sarajevu. Sada mi je jos zalivije, iako, priznajem da stimungu ovog koncerta je potpomogao i odlican izbor mjesta za koncert kao i sama ukupna scenografija. Sve u svemu, istinski uzitak! Skoro pa da pomislim da bi se u klasicnu muziku mogli zaljubiti i oni koji sa njom i nemaju bas puno dodirnih tacaka, zahvaljujuci ovim «cross-over» sviracima. Pa eto, ako budete imali u skorije vrijeme da posjetite neki od koncerata ovog legendarnog pijaniste – nemojte propustiti. Ja znam da cu slijedecu priliku obavezno iskoristiti. Par printscreenova za kraj:     |
09.09.2007., nedjelja
gay & str8 prijatelji, spojivo?
 Nekoliko je jako neobicnih, ali nevjerovatno uzbudljivih i interesantnih dana iza mene. Prvo ono sto me najvise pokretalo u tih par dana, tacnije do ovog trenutka 9 dana – On! Nevjerovatan je osjecaj. Kad sam najmaje ocekivao i uopste zelio ista novo u svom zivotu, kad sam zelio samosvoj mir i tisinu. Osoba koja se na neki nenametljivi nacin doslovno u roku od 7 dana uvukla mi pod kozu i reaguje u potpunosti na nacin na koji i sam reagujem. Ali o tome u nastavku kao dopuna desavanjima. Prvo moje ushicenje i osjecaj srece – u Sarajevo je dosao moj najbolji i jedini pravi gay prijatelj! Sa svojim momkom. Mojoj sreci nije bilo kraja! Vidjeti njih dvojicu tako zajedno, osjetiti fluid koji medju njima struji, razgovarati, smijati se... potpuni uzitak! Naravno da je tu bilo pomalo i analize mojih skorijih desavanja u zivotu, ali smo brzo se oslobodili «teske» teme proslosti i okrenuli se samo onome bitnom – koristenju vremena koje imamo zajedno. Sreca pa je i vrijeme bilo dovoljno ljubazno da nas pocasti sa pokojim satom bez kise. Dodatno ispunjenje mene kao osobe – sjedim tako na dnevnoj kafici sa najboljim (gay) prijateljem i njegovim momkom, zvoni mobitel – na drugoj strani moj najbolji (str8) prijatelj sa kojim sam vec tri sata ranije «s nogu» popio kafu i otisao na sastanak sa svojim «gay gostima». Obojica naravno znaju jedan za drugog, iz price, ali se nikad nisu upoznali. I koristim jedinstvenu priliku – pozivam str8era da nam se pridruzi. Uslijedilo je nekoliko nezaboravnih sati punih smijeha i nevjerovatno opustene atmosfere. Kasnije, setajuci gradom, grupisali smo se – prijateljev momak i ja smo isli naprijed i pretresali neke nase teme sto me takodjer pomalo zacudilo uzimajuci u obzir da smo se taj dan prvi put sreli, ali smo odmah osjetili da imamo nesto zajednicko i ... ma mogu reci da je jedno prijateljstvo rodjeno. Slicna razmisljanja, slican pristup emotivnom aspektu zivota, priblizne godine. Jednostavno «nasli smo se u prici». Ali ono sto je meni bilo najsimpaticnije tokom setnje gradom je bilo moje okretanje da vidim dokle su moja dva najbolja prijatelja dogurala. Svaki put ista scena. Smijali su se dok su jedan drugome upadali u rijec pokusavajuci da ispricaju jedan drugome ono sto im se trenutno vrti po glavi. Istinski sam uzivao. Mozda smijesno, neko ce reci da covjek moze imati samo jednog najboljeg prijatelja. To i jeste istina. Ali eto, zahvaljujuci tome sto jesam imam priliku da imam dva najbolja prijatelja, jednog gay i jednog str8. A vrhunac je uslijedio pri povratku kuci gdje sam pricajuci sa str8erom dobio komentar da se ne sjeca kad se zadnji put tako dobro zabavio i ismijao sa nekim ko mu je do prije par sati bio nepoznat i da je odusevljen sto je upoznao ta dva nova momka. Pokazao sam mu na neki nacin da stereotipi i jesu to sto jesu – samo stereotipi i da nisu svi gay ljudi isti, da im nije samo njihova sexualnost u prvo planu. Ponosan sam. Ponosan sto ih imam, sto su takvi kakvi jesu i sto imam svoje mjesto u njihovim zivotima. Sretan sam jer mi je jedan od njih u zivot doveo jos jednu osobu punu zivotne energije, odlucnosti, inteligentnosti, ljepote, sarma i zelje za «normalnim svakodnevnim zivotom». Lijepo je bilo razgovarati snjim danas na telefon, kao da se znamo godinama. Nakon tog zajednickog cjelodnevnog hodanja trebao je da uslijedi vecernji izlazak, On i ja zajedno. Ipak, moje porodicne obaveze su nas natjerale da odgodimo izlazak za drugi dan. Ali tu nije bio kraj danu. Ne. Nesto prije ponoci uslijedio je njegov poziv. Zelja da prosetamo. Ne trebam ni reci da mi je trebalo samo 10min da se ubacim u udobniju varijantu i izvucem iz kuce te prepustim relaksirajucoj skoro dvosatnoj setnji usnulim gradom. Zaspao sam kao mala beba. I jutros se probudio isto tako sretan. Ispunjen prelijepim osjecajem da su se neke stvari pocele slagati u mom zivotu. Da sam se oslobodio svega sto me sputavalo da budem ono sto jesam, da budem «normalan» i opusten. Da sam napokon okruzen osobama koje me cijene. I koje me vole bezuslovno. Svako na svoj nacin. I odmah sve u zivotu ide nekako lakse, rjesavaju se lakse i druge obaveze. A veceras? Bili smo ponovo zajedno. U kinu (obavezno pogledati film "Breaking and Entering"). Prelijep je bio osjecaj gledati film znajuci da je On tu, osjetiti kako svoju nogu drzi «obmotanu» oko moje. Nisam ni trebao da se okrecem prema njemu. Znao sam da je sretan. Znao sam zbog srece koja se prosto preslikavala na mene. Zelio sam da film traje vjecno. Ali ipak ne toliko dugo da udalji trenutak kad cu ga ponovo poljubiti i zagrliti. Docekali smo i taj trenutak. Nasu samocu, nas ritual, nas dodir, zagljraj, poljubce. Dok sjedim u krevetu i samo cekam da zaspim osjetim oblak oko sebe, oblak njegovog parfema. Nema vise grljenja jastuka pred spavanje. Jer znam da ce zagrljaj uslijediti vec sutra. Zajedno sa novim sretanjem i novim druzenjem sa svojim str8 & gay prijateljima (iako je sutra zakazan i neminovni rastanak, do nekog novog sretanja i novog druzenja...). Samo ne znam kako cu se probuditi. Lijepa nedjelja svima. Dopuna: Necovjek, obecao sam ti napisati anegdotu sa svojim str8 prijateljem, odnosno pitanjem koje mi je postavio – spominjuci nesto ovog mog gay prijatelja, shvatajuci koliko smo nas dvojica dobri, pitao me da li bi on i ja mogli biti zajedno? Ali onako mrtav ozbiljan. Pogledao sam ga i odvalio se smijati. Incest! To mi je bila prva pomisao. I pomisao da je pokazao u tom trenutku tipicno str8ersko razmisljanje – dovoljno da se na jednom mjestu spoje dva gay tipa i vec mozes od njih napraviti par. Par za nesto. Jucerasnje upoznavanje mu je samo dalo odgovor. I sam se nasmijao kad sam ga podsjetio na pitanje koje mi je ranije postavio. Napokon je shvatio neke stvari. Kao sto je shvatio i momak sa druge strane koji je odmah rekao da napokon zeli upoznati tog gay tipa sa kojim njegov momak svaki razgovor i javljanje pocinje i zavrsava sa «Brate»... Iskrena, bezuslovna Prijateljstva postoje svuda. Samo im treba dati sansu. |
03.09.2007., ponedjeljak
Sta se ovo desava?
|
Posljednja tri-cetiri dana su mi ispunjena takvim kontradiktornostima u odnusu na ono sto bi u istim i slicnim situacijama ucinio do prije nekog vremena, cinim stvari koje su mi se prije cinile nepojmljive – i osjecam se slobodno. Danas je bila kulminacija. Krenuo sam kratko da izadjem i obukao sam cistu majicu. I da, osjetio odjednom ponovo njegov miris u majici i shvatio da je nisam oblacio od kako je stojala medju njegovim stvarima. Prije? Odusevio bi se, uzivao u njegovoj bliskosti. Danas? Trebalo mi je 10 koraka i dva poteza ruku da majica bude direktno zafrljaknuta u masinu, dodatnih 20tak koraka i isto toliko poteza ruku da pokupim ostali prljavi i mirisno sumnjivi cisti ves i da sve zajedno zavrsi lijepo na pranju na 40°C sa dobrom porcijom mog omiljenog omeksivaca. Jedan od zadnjih njegovih tragova je tako nepovratno nestao. Sve je krenulo od prije neko vece kada sam ipak na kraju dana uzeo telefon i nazvao ga. Povucen zeljom da ga cujem, potrebom da ucinim nesto prvi, i ujedno posljednji korak od mene. A on? Hladnoca i njegov ustaljeni nacin komunikacije, hoce-nece. Zavrsili smo razgovor i ja sam tada zavrsio sa svime. I bilo mi je ok, pomalo revoltiran, ali sam bio ok. Na njemu je od sada. Sad dolazi dio koji me najvise iznenadio i koji ni u snu nisam mogao da zamislim da sam u stanju da ucinim. Prvi put u zivotu imao sam nesto sto se moze nazvati blinde-date (nisam cak siguran ni kako se ispravno pise). Sve je zapocelo dan nakon naseg razgovora, upustio sam se u razgovor na jednom forumu. Nevjerovatna koincidencija dovela je do toga da osoba kojoj sam se javio je u istom trenutku gledala moj profil i poslali smo si poruke.... i uzajamno se iznenadili brzim odgovorom onog drugog, tek naknadno shvatajuci da napisano nema veze sa nasim sopstvenim pisanjem. Pocinjem da vjerujem da nesto postoji. U svakom slucaju zapoceli smo pricu, momak je poprilicno otvoreno razgovarao i ono sto me zacudilo – otkrivao pomalo segmente svog zivota koje bi ja svrstao u privatni dio. Nije dugo trebalo da shvatim o kome je rijec. Na moj upit dobio sam potvrdan odgovor, predstavio se samo imenom donekle, a ostalo sam sam zakljucio o kome se radi. Nastavili smo razgovor, osjecalo se da postoji neko povjerenje, vec svojim prvim nastupom i otvorenim ispravljanjem njegove gramaticke greske u prvoj poruci sam ga zaintrigirao kako on kaze, pokazao da mu sagovornik nije «supalj u glavu». Sve sam to saznao naknadno. Ono sto je bilo kljucno je da sam ja odjednom dopustio svom unutrasnjem glasu da prevlada i ucinio ono za mene do tada nezamislivo – predlozio sam mrtav hladan da se nakon sto on zavrsi sa svojim poslom sretnemo. Pred njegovim radnim mjestom. Pristao je. Bez imalo ustezanja. Iako nisam bio siguran da li radim pravu stvar, cinjenica da ce sve biti ili laz ili da ce se predamnom pojaviti osoba iz javnog zivota koju bi trebao da poznajem ucinila me je dodatno hrabrim. Ili ludim. Svejedno, nebitno. Spremio sam se i vec za kratko vrijeme bio na dogovorenom mjestu, u 21:45. I da, iz daljine sam vec vidio da neko stoji. Dok sam prilazio prepoznao sam ga i shvatio da barem ono do tada sto se desilo i napisalo u protekla dva-tri sata je bila istina. Bio je to On. Osmijeh, pruzanje ruke i upoznavanje. Prijatan osjecaj i osjecaj da poznajes osobu, iako je daleko od istine, barem on mene ne poznaje ni vizuelno. Odmah se izvinuo i prokomentarisao da necemo moci dugo, vrijeme je ucinilo svoje da je on nakon posla neprikladno obucen i da je poprilicno hladno. Istina. I meni je odgovaralo. I proveli smo nakon toga ugodnih sat vremena u neobaveznom razgovoru i setnji, upoznavanju. Bio je i vise nego prijatan. Na moju iskrenost i otvorenost odgovarao je takodjer otvorenoscu. Sto me jos vise iznenadjivalo, a ocito i njega takodjer. Na kraju smo se vratili i shvativsi da zivimo u susjednim naseljima odbacio me kolima. Izlazeci na raskrsnici ostalo je da se cujemo ponovo. I culi smo se, ponovo na specifican nacin, cime je pokazao da nakon prvog susreta ima zelju da ostanemo u kontaktu. A i ja takodjer. Uslijedio je razgovor danas popodne na MSN-u. Nakon par sati stigla je i SMS poruka pred spavanje. Dopisivanje. I nova neuobicajenost. Kao sav sretan pustam da me ludost dalje vodi i ponovo se srecemo. Dogovor je pao , u 23:55. Ponovo ista scena kao dvije noci ranije. Setali smo, razgovarali. Nesto postoji. Ali ja nisam siguran sta. Druga strana isto osjeca, ali ne zeli da prejudicira stvari. Nisam zelio nista da krijem, otvoreno sam mu rekao svoju «proslost» i sta mi se trenutno u zivotu desava. Da ne zelim da nikoga povrijedim. Kroz razgovor se ispostavilo da imamo i vise zajednickog nego sto mislimo. Pucamo recke kad god skontamo kroz pricu da nam je nesto zajednicko, dosli smo do broja 8 :) A ono sto je najbolje u svemu tome – nema ustezanja. Nema ocekivanja, i otvorenost do kraja. Skoro pa tri sata kasnije sjedim u krevetu i pisem ovo. Ne mogu vjerovati da mi se sve ovo desava. Da li zaista ima neke zivotne pravde, neke vise sile koja stvari vraca barem u nekoj mjeri u normalu? Ne ocekujem od ovoga sto se desava nista, ne bi ni volio da ista bude jer ne zelim nikoga da povrijedim, isuvise sam ja jos uvijek povrijedjen i emotivno prazan da bi mogao da podnesem cinjenicu da neko drugi osjeti nesto lose zbog mene. Jednostavno pustam stranca sa strane u svoj zivot, stranca koji je toliko suprotan od svega onoga sto me do tada cinilio sretnim, svojim postojanjem doslovno cini cudo. On je neko ko je u svom zivotu nacisto sa sobom, neko ko zivi sa majkom koja zna da je njen sin gay. Neko ko je javna licnost i uspijeva uspijesno da balansira da ne oktriva nikome previse o svom privatnom zivotu, jer do prije 3 dana NIKADA ne bi ni pomislio da je On ... gay, a ujedno ima svoj mali krug prijatelja koji mu cine osnovu da moze da vodi smiren i uravnotezen privatni zivot. I ono sto je najbitnije od svega – momak je pravi intelektualni izazov! Razgovor snjim prestavlja spoj citanja dobrog ruskog klasika, slusanja dobre etno muzike, razgovora sa najboljim prijateljem i lezanje na pustoj plazi. Apsolutni mir. I ne znam kako je to moguce, ali cak i ja ovakav kakav trenutno jesam (ili sam bio) imam isto dejstvo na njega. Po prvi put u zivotu upoznajem gay osobu sa kojom mozes pricati i o bitnim zivotnim stvarima, slusati pricu koju i on sam zna inicirati, a koja nije samo vezana za kupovinu i antikvitete. Razgovarati sa nekime o svemu - ocekivanju od zivota, sopstvenom obrazovanju, poslu, licnim zivotnim filozofijama i gledanjima na svijet i drustvo. I sve to u potpuno opustenom prijateljskom okruzenju, prozeto ipak sa nekim osjecajem da neki fluid medju nama postoji. I da ga mozda samo treba pustiti da se sam vremenom razvija u smijeru u kojem on bude zelio sam da ide. Mozda je tako i najbolje. A do tada cu i ja znati dokle sam u zivotu dosao sa «preradjivanjem» svoje proslosti, svoje stare ljubavi. Shvatam da ce vrlo vjerovatno ona zauvijek ostati dio onoga sto ja jesam, vjerovatno ce uvijek postojati jedan dio mene koji ce ga na neki nacin voljeti, u to sam siguran. Vjerovatno ce trebati jos neko vrijeme da u trenutcima sjete ne pomislim na njega i na ono sto sam volio kod njega. Ali sam uocio i osnovno – nije me cijenio. Namjerno ili ne, poceo je da previdja ono sto jesam, ono sto sam u zivotu uspio i postigao. I pokusavao je da to marginalizira, u isto vrijeme ne marginalizujuci cijeli svoj zivotni sistem koji si je izgradio bez imalo zelje da načpravi kompromis, ocekujuci da se druga strana potpuno prilagodi i povinuje njegovom nacinu zivota. Sada su mi neke stvari jasnije. I zato idem dalje. Moram ici dalje. Priznajem da jedva cekam da cujem sta ce mi prijatelj na sve ovo reci kad cuje. Mozda mi je potreban malo dodatni glas razuma iako sam vise nego ubijedjen da sam na pravom putu da ponovo stanem na svoje noge u zivotu, zivotu kojeg je dodatno bogatim ucinila jedna nova osoba, jedan u najmanju ruku novi prijatelj. A vrijeme ce pokazati da li ce iz svega toga biti i nesto vise. Prvi put nakon nekoliko mjeseci sam miran u dusi. |
