Posljednja tri-cetiri dana su mi ispunjena takvim kontradiktornostima u odnusu na ono sto bi u istim i slicnim situacijama ucinio do prije nekog vremena, cinim stvari koje su mi se prije cinile nepojmljive – i osjecam se slobodno.
Danas je bila kulminacija. Krenuo sam kratko da izadjem i obukao sam cistu majicu. I da, osjetio odjednom ponovo njegov miris u majici i shvatio da je nisam oblacio od kako je stojala medju njegovim stvarima. Prije? Odusevio bi se, uzivao u njegovoj bliskosti. Danas? Trebalo mi je 10 koraka i dva poteza ruku da majica bude direktno zafrljaknuta u masinu, dodatnih 20tak koraka i isto toliko poteza ruku da pokupim ostali prljavi i mirisno sumnjivi cisti ves i da sve zajedno zavrsi lijepo na pranju na 40°C sa dobrom porcijom mog omiljenog omeksivaca. Jedan od zadnjih njegovih tragova je tako nepovratno nestao.
Sve je krenulo od prije neko vece kada sam ipak na kraju dana uzeo telefon i nazvao ga. Povucen zeljom da ga cujem, potrebom da ucinim nesto prvi, i ujedno posljednji korak od mene. A on? Hladnoca i njegov ustaljeni nacin komunikacije, hoce-nece. Zavrsili smo razgovor i ja sam tada zavrsio sa svime. I bilo mi je ok, pomalo revoltiran, ali sam bio ok. Na njemu je od sada.
Sad dolazi dio koji me najvise iznenadio i koji ni u snu nisam mogao da zamislim da sam u stanju da ucinim. Prvi put u zivotu imao sam nesto sto se moze nazvati blinde-date (nisam cak siguran ni kako se ispravno pise). Sve je zapocelo dan nakon naseg razgovora, upustio sam se u razgovor na jednom forumu. Nevjerovatna koincidencija dovela je do toga da osoba kojoj sam se javio je u istom trenutku gledala moj profil i poslali smo si poruke.... i uzajamno se iznenadili brzim odgovorom onog drugog, tek naknadno shvatajuci da napisano nema veze sa nasim sopstvenim pisanjem. Pocinjem da vjerujem da nesto postoji. U svakom slucaju zapoceli smo pricu, momak je poprilicno otvoreno razgovarao i ono sto me zacudilo – otkrivao pomalo segmente svog zivota koje bi ja svrstao u privatni dio. Nije dugo trebalo da shvatim o kome je rijec. Na moj upit dobio sam potvrdan odgovor, predstavio se samo imenom donekle, a ostalo sam sam zakljucio o kome se radi. Nastavili smo razgovor, osjecalo se da postoji neko povjerenje, vec svojim prvim nastupom i otvorenim ispravljanjem njegove gramaticke greske u prvoj poruci sam ga zaintrigirao kako on kaze, pokazao da mu sagovornik nije «supalj u glavu». Sve sam to saznao naknadno. Ono sto je bilo kljucno je da sam ja odjednom dopustio svom unutrasnjem glasu da prevlada i ucinio ono za mene do tada nezamislivo – predlozio sam mrtav hladan da se nakon sto on zavrsi sa svojim poslom sretnemo. Pred njegovim radnim mjestom. Pristao je. Bez imalo ustezanja. Iako nisam bio siguran da li radim pravu stvar, cinjenica da ce sve biti ili laz ili da ce se predamnom pojaviti osoba iz javnog zivota koju bi trebao da poznajem ucinila me je dodatno hrabrim. Ili ludim. Svejedno, nebitno. Spremio sam se i vec za kratko vrijeme bio na dogovorenom mjestu, u 21:45. I da, iz daljine sam vec vidio da neko stoji. Dok sam prilazio prepoznao sam ga i shvatio da barem ono do tada sto se desilo i napisalo u protekla dva-tri sata je bila istina. Bio je to On. Osmijeh, pruzanje ruke i upoznavanje. Prijatan osjecaj i osjecaj da poznajes osobu, iako je daleko od istine, barem on mene ne poznaje ni vizuelno. Odmah se izvinuo i prokomentarisao da necemo moci dugo, vrijeme je ucinilo svoje da je on nakon posla neprikladno obucen i da je poprilicno hladno. Istina. I meni je odgovaralo. I proveli smo nakon toga ugodnih sat vremena u neobaveznom razgovoru i setnji, upoznavanju. Bio je i vise nego prijatan. Na moju iskrenost i otvorenost odgovarao je takodjer otvorenoscu. Sto me jos vise iznenadjivalo, a ocito i njega takodjer. Na kraju smo se vratili i shvativsi da zivimo u susjednim naseljima odbacio me kolima. Izlazeci na raskrsnici ostalo je da se cujemo ponovo. I culi smo se, ponovo na specifican nacin, cime je pokazao da nakon prvog susreta ima zelju da ostanemo u kontaktu. A i ja takodjer. Uslijedio je razgovor danas popodne na MSN-u. Nakon par sati stigla je i SMS poruka pred spavanje. Dopisivanje. I nova neuobicajenost. Kao sav sretan pustam da me ludost dalje vodi i ponovo se srecemo. Dogovor je pao , u 23:55. Ponovo ista scena kao dvije noci ranije. Setali smo, razgovarali. Nesto postoji. Ali ja nisam siguran sta. Druga strana isto osjeca, ali ne zeli da prejudicira stvari. Nisam zelio nista da krijem, otvoreno sam mu rekao svoju «proslost» i sta mi se trenutno u zivotu desava. Da ne zelim da nikoga povrijedim. Kroz razgovor se ispostavilo da imamo i vise zajednickog nego sto mislimo. Pucamo recke kad god skontamo kroz pricu da nam je nesto zajednicko, dosli smo do broja 8 :) A ono sto je najbolje u svemu tome – nema ustezanja. Nema ocekivanja, i otvorenost do kraja.
Skoro pa tri sata kasnije sjedim u krevetu i pisem ovo. Ne mogu vjerovati da mi se sve ovo desava. Da li zaista ima neke zivotne pravde, neke vise sile koja stvari vraca barem u nekoj mjeri u normalu? Ne ocekujem od ovoga sto se desava nista, ne bi ni volio da ista bude jer ne zelim nikoga da povrijedim, isuvise sam ja jos uvijek povrijedjen i emotivno prazan da bi mogao da podnesem cinjenicu da neko drugi osjeti nesto lose zbog mene. Jednostavno pustam stranca sa strane u svoj zivot, stranca koji je toliko suprotan od svega onoga sto me do tada cinilio sretnim, svojim postojanjem doslovno cini cudo. On je neko ko je u svom zivotu nacisto sa sobom, neko ko zivi sa majkom koja zna da je njen sin gay. Neko ko je javna licnost i uspijeva uspijesno da balansira da ne oktriva nikome previse o svom privatnom zivotu, jer do prije 3 dana NIKADA ne bi ni pomislio da je On ... gay, a ujedno ima svoj mali krug prijatelja koji mu cine osnovu da moze da vodi smiren i uravnotezen privatni zivot. I ono sto je najbitnije od svega – momak je pravi intelektualni izazov! Razgovor snjim prestavlja spoj citanja dobrog ruskog klasika, slusanja dobre etno muzike, razgovora sa najboljim prijateljem i lezanje na pustoj plazi. Apsolutni mir. I ne znam kako je to moguce, ali cak i ja ovakav kakav trenutno jesam (ili sam bio) imam isto dejstvo na njega. Po prvi put u zivotu upoznajem gay osobu sa kojom mozes pricati i o bitnim zivotnim stvarima, slusati pricu koju i on sam zna inicirati, a koja nije samo vezana za kupovinu i antikvitete. Razgovarati sa nekime o svemu - ocekivanju od zivota, sopstvenom obrazovanju, poslu, licnim zivotnim filozofijama i gledanjima na svijet i drustvo. I sve to u potpuno opustenom prijateljskom okruzenju, prozeto ipak sa nekim osjecajem da neki fluid medju nama postoji. I da ga mozda samo treba pustiti da se sam vremenom razvija u smijeru u kojem on bude zelio sam da ide.
Mozda je tako i najbolje. A do tada cu i ja znati dokle sam u zivotu dosao sa «preradjivanjem» svoje proslosti, svoje stare ljubavi. Shvatam da ce vrlo vjerovatno ona zauvijek ostati dio onoga sto ja jesam, vjerovatno ce uvijek postojati jedan dio mene koji ce ga na neki nacin voljeti, u to sam siguran. Vjerovatno ce trebati jos neko vrijeme da u trenutcima sjete ne pomislim na njega i na ono sto sam volio kod njega. Ali sam uocio i osnovno – nije me cijenio. Namjerno ili ne, poceo je da previdja ono sto jesam, ono sto sam u zivotu uspio i postigao. I pokusavao je da to marginalizira, u isto vrijeme ne marginalizujuci cijeli svoj zivotni sistem koji si je izgradio bez imalo zelje da načpravi kompromis, ocekujuci da se druga strana potpuno prilagodi i povinuje njegovom nacinu zivota. Sada su mi neke stvari jasnije. I zato idem dalje. Moram ici dalje.
Priznajem da jedva cekam da cujem sta ce mi prijatelj na sve ovo reci kad cuje. Mozda mi je potreban malo dodatni glas razuma iako sam vise nego ubijedjen da sam na pravom putu da ponovo stanem na svoje noge u zivotu, zivotu kojeg je dodatno bogatim ucinila jedna nova osoba, jedan u najmanju ruku novi prijatelj. A vrijeme ce pokazati da li ce iz svega toga biti i nesto vise.
Prvi put nakon nekoliko mjeseci sam miran u dusi.
Post je objavljen 03.09.2007. u 03:09 sati.