Namjerno pisem ove dvije rijeci velikim slovom. Jer su obje tako jedinstvene, tako cini mi se povezane, a opet ih dijeli tako jedna tanka suptilna razlika koja ih cini nespojivima.
Nakon sto sam proveo nekoliko dana van svih zbivanja evo sam ponovo za svojim racunarom (lazem, ja lezim, on na meni, mislim, racunar na meni) i uzeh da pokusam pretociti u pisanu formu dozivljeno.
Svi smo ih dozivjeli, neke prozivimo sa manje, neke sa vise emocija. Razlicit intenzitet. Ali im je uvijek jedno isto – gubitak drage osobe. Da, smrtni slucajevi. Jedan je i mene okupirao zadnjih dana. Na kraju ostaje samo osjecaj da zivot ide dalje, da oni koji ostanu moraju nastaviti.
Danasnji dan je bio neobican. Zeleci da pobjegnemo barem na trenutak od svega, rodjak i ja smo odlucili da cemo otici negdje zajedno na rucak, pobjeci iz grada. Sjeli smo u jedan od restorana i onako svako za sebe utonuli u razmisljanja. Gledali smo kroz prozore zelenilo koje nas je okruzivalo. Imali svoj mir.
Hrana je bila vise nego ukusna. Mozda upravo ono sto nam je tada trebalo. Njemu mozda vise nego meni. Onda je uslijedio samo jedan njegov komentar koji je pokrenuo i pricu.
«Bez onoga koga nema – mora se.»
Da, zaista. U sustini najteze je onome koga nema, oni koji ostanu oni jednostavno htjeli ili ne moraju nastaviti dalje. Ali sam nesto shvatio sto cu ako nista pokusati pretociti u svom zivotu:
Ne trebam da se opterecujem nebitnim stvarima u svom zitovu i u svijetu generalno. Krive Drine se ne mogu jednostavno ispraviti. Ljudi i okolina se jednostavno moraju prihvatiti onakvim kakvi jesu. Definitivno prestajem da citam sta se desava u svijetu. Odnosno, citat cu i dalje samo cu manje da se nerviram zbog nepravde koja vlada svijetom. Ljudi, treba zivjeti svoj zivot. Pokusati od njega napraviti najbolje sto se moze, prozivjeti ga na nacin da se u starosti covjek ima cega sjecati. I da kad dodje trenutak da se oprasta od svega onda barem zna da se ZIVJELO!
Pred kraj naseg odmaranja ugledao sam prelijepog zlatnog retrivera koji je sretno trckarao po livadi. Izasao sam vani i snjim se dodatno izigrao. Istinski uzivao u njegovoj odusevljenosti sto mu se neko toliko obradovao i bio spreman da se izludira snjim. Barem je i rucak odmah krenuo u «preradjivanje».
Docekao me je na stanici. Bilo mi je i vise nego drago vidjeti ga ponovo nakon nekoliko dana. Njegov osmijeh. I osjetio sam koliko je njemu istinski drago sto sam ponovo tu. Lijepo je bilo osjetiti njegov topli zagrljaj. Sjedio sam u kolima i prepustio se lijepom osjecaju da sam ponovo na svom. A on se kao malo dijete cijelo vrijeme radovao i sjaj u njegovim ocima je bio vise nego nevjerovatan, kao malo dijete. Prelijep osjecaj.
Pomalo se naon svega sto se desavalo u zadnje vrijeme osjecam kao ptica kojoj su skresali krila i koja sada ne zna kako da ponovo poleti. A naisao je neko ko je to prepoznao i nasao nacin da mi bez imalo nametanja i pritiska pokaze da znam i dalje letjeti....
Napravio sam sad pauzu i procitao ponovo jedan odlomak iz putopisa kojeg je On napisao po povratku iz Egipta. Prelijep odlomak koji mi se dopao vec prilikom prvog citanja (procitao sam 44 stranice putopisa za manje od dva sata, u jednom dahu) i odmah sam si uzeo da ga prekucam. I sada ponovo citam, kao da ispred sebe vidim sliku svega...