Sretan & zaljubljen
17.09.2007., ponedjeljak
Nocna razmisljanja
Nisam planirao da pisem novi post, ali me je vecernje citanje nekoliko blogova pred spavanje ipak dovela do toga da ponovo u krevetu tipkam i pokusavam da srocim svoja razmisljanja o jednoj temi.Procitao sam post jednog od za mene novuh blogera, kratko sazet problem je slijedeci – zbog svoje lose volje koja ga prati vec od momenta ustajanja on dopusta da se stvori svjesno nepotrebna konfliktna situacija sa voljenom osobom i sutnja nakon toga ide do te mjere da na kraju dana legnu spavati bez da si priznaju da je sve to bilo samo..... onako. I ja se nakon toga zapitam jesmo li mi ljudi zaista prokleti? Da li zaista ne znamo da prvo cijenimo sebe pa onda i one oko sebe. Jer, da znamo istinski cijeniti za pocetak sebe, da li bi sebi dozvolili da nam prodje jedan dan u zajednicko zivotu sa osobom do koje nam je stalo tek tako u nekoj nedefinisanoj sutnji? Razumijem da svako od nas ima trenutke kad zeli da bude sam svoj, i sam u zadnje vrijeme imam cesto te trenutke «konstruktivne» samoce, ali zasto nepotrebni.... sadizam? Prolazi mi kroz glavu razgovor sa ranije spominjanim gay prijateljem, pricao mi je kako nekad sam prevazilazi svoje frustracije i «zelju» da se posvadja sa voljenom osobom – tafa se natjera da se sjeti trenutaka kada su tako daleko jedan od drugoga i svoje tada zelje da mu samo na trenutak dodirne obraz.... i odmah zaboravi sve svoje porive i tu neku urodjenu ljudsku potrebu da se inati i emotivno nadmudruje sa najbitnijom osobom u zivotu. I da, sta je drugo nego samo neko emotivno nadmudrivanje, takmicenje kada covjek dopusta da bez razloga ne razgovara sa voljenom osobom duze od 2 sata a da je pri tome u istom prostoru? I cijelo vrijeme se vodi parolom «neka onaj drugi napravi prvi korak». Hoce li nam kruna pasti sa glave ao nakon takvog jednog dana, dana u kojem smo imali razmiricu sa voljenom osobom, napravimo neki prvi korak? Ma nije zajednicki krevet samo mjesto za .... «spavanje». Ne znam, ne bi mogao da sutim. Cak i kad sam bio najvise ljut – pruzena ruka je uvijek bila dovoljna, ili jedan pogled koji sve kaze. Jedno «laku noc». I tada bi frustracija jednog dana i ostala samo to – frustracija JEDNOG dana. A ujutro bi svanuo novi dan. Odmah ja lakse tada pozeljeti i dobro jutro nekome kad znas da si glupost ili cak i istinsku svadju ostavio u danu koji je prosao. Necu vise da razmisljam. Iskljucujem se. Idem spavati. Ujutro cu vidjeti da li cu i objaviti napisano. Sad sam preumoran. |
