Sretan & zaljubljen
30.05.2007., srijeda
Prolaznost i nacin zivljenja
Melanholican sam. Mozda je krivo i vrijeme koje u zadnjem periodu i nije bas neki saveznik za dobar stimung i nasmijano lice. Ili su ipak u pitanju problemi svakodnevnice, one svakodnevnice na koju covjek nema uticaja? Vjerovatno ima svega pomalo. Zato i razmisljanja koja su pomalo tmurna. A sve je pocelo od najavljenog odsustva Guge iz Mostara. Citajuci njegovu najavu odlaska na neko vrijeme uvidio sam koliko je sve relativno. Vjerujem da svi imate poneku osobu koja vam je jednostavno nestala iz blog svijeta. Neko vrijeme se pitate sta je snjom, da li ima neki posebni razlog nejavljanja ili je jednostavno zasicenje razlog. Tako ostane dok se «zagubljeni» ponovo ne pojavi ili jednostavno nestane vama iz misli. I sa liste blog-prijatelja. Ali sta kada se to desi sa ljudima iz stvarnog zivota? Da li je i njih tako lako izbrisati samo sa liste poznanika? Kada ne dobijete priliku da e pozdravite? Ispricat cu vam svoje jedno iskustvo. Postar. Drag covjek sa svojih 50tak godina, uvijek dobro raspolozen, sa prozracnim osmijehom na licu. Nikad u zurbi, nikad stres, nikad izraz lica ili gesta tijela koja bi vam i na trenutak pokazala umor ili nezadovoljstvo onime sto radi. Jednostavno jedna od onih osoba koja vam svojom pojavom vec ujutro popravi raspolozenje, sto se u ovom ludom svijetu zaista skoro pa moze smatrati istinskim bogastvom. A zna to uvijek da ucini, nebitno da li vam donosi obicno pismo, razglednicu, pismo koje dugo iscekujete (zbog kojeg je cak i dobio nagradu, ono sto Bosanci zovu - mustuluk), uvijek je tu blagi osmijeh, pitanje o zdravlju i zivotu. I neminovno se izgradi neki osjecaj da se poznajete. Mozda je i do mene. Mozda jednostavno registrujem sitnice. U svakom slucaju, i uzvracao sam isto. Sjecam se jedne prilike, vracao sam se kuci i u debeloj hladovini jednog drveta na klupi vidio poznato lice. Nas postar. Razvrstavao je postu. Mahnuo je rukom, odmahnuo sam nazad i nastavio dalje, ali sam se nakon par metara okrenuo i presao ulicu, otisao do njega i iz kese mu izvadio jednu od nektarina koje sam upravo kupio. Ponovo osmijeh, zahvala, malo price i svako je nastavio svojim putem. Ne sjecam se kada se izgubio taj dragi lik i poznati glas na interfonu. Primijetio sam samo da neka nova osoba hoda mojim kvartom u postarskoj uniformi. Nisam razmisljao previse, mislio da je odmor ili bolovanje u pitanju. Proslo je vrijeme. Mjesec dana. Nije bilo povratka na staro, i dalje je ulicama hodao «uljez». Sudbina ili sta, srecem jedno popodne novog postara. Zastanem, i uz izvinjenje, upitam da li zna gdje je «stari» postar? Dobio sam odgovor koji mi je tada, a i sada, imao mozda previse formalni ton: «Ah, on je umro prije nesto vise od mjesec dana. Kazu, podijelio je jednog cetvrtka penzije, dosao kuci i umro.» Ostao sam zatecen, po navici sam se zahvalio i produzio dalje. Jedna osoba je nestala iz mog zivota. Osoba, koju mnogi ne bi ni registrovali, mozda ne bi ni ja da nije bila jedna od onih rijetkih pozitivnih osoba. Sta je ostalo? Cinjenica da nisam siguran ni kako se zvao, da nisam nikome mogao poslati cak ni telegram. Ostalo je samo sjecanje na jednu dragu osobu koja je nenadano i neprimjetno usla u nas zivot, i isto tako nenadano ali i vise nego primjetno izasla iz njega. I ostavila sjecanje. Mozda zaista treba vise cijeniti ono sto imamo? Sad mi je drago kad se sjetim sitnica kojima sam pokazivao da cijenim ono sto radi. Sad mi kroz glavu prolazi onaj moto kojeg cesto spominju poznate osobe, a koje kazu da zive svoj zivot iz dana u dan kao da je posljednji. Uvijek mi je to pomalo djelovalo i djeluje utopijski i nisam ubijedjen da ga zaista se i uspoijevaju drzavti, vise mi to u njihovom slucaju zvuci kao fraza, klise. Znate li vi tako zivjeti? Jeste li zaista u svakom momentu zahvalni na onome sto u tom trenutku imate? Da li je uopste ljudski ne iscekivati i ne razmisljati o buducnosti, da li je ljudski ne biti razocaran i potisten kada se bitne stvari u zivotu ne dese, kada se dozivi neuspijeh? Mozda se i «zivljenje trenutka» treba nauciti. I ne stediti na onome sto nas najmanje kosta - jednom obicnom osmijehu. Koliko god da to zvucalo smijesno i nestvarno. Nesto za kraj, misli koje su mi prosle sinoc dok me mucila nesanica, moj stalni saputnik zadnjih dana.  Gnijezdo |
24.05.2007., četvrtak
Znam izabrati trenutak
|
"UPOZORENJE: Blog.hr aplikacija ce zbog nadogradnje biti ugasena za 49 min." Znam definitivno izabrati trenutak kada zelim da napisem novi post. Ali neka, barem ovaj put nisam imao problem sa smisljanjem naslova, sto vjerujem svi ponekad imamo. Kao da mi treba neka misao vodilja na pocetku. Cesto sam znao pozeliti samo da stavim jednu TACKU (.) Hm, sad gledam ovu tacku i shvatim da je sreca pa ne pozelim da stavim dvije  Shvatit ce ko treba....I da se vratim zapocetom, posto mi vrijeme odbrojava. Odmarao sam. Odmorio sam. Umoran sam. Nema nikakve veze jednom sa drugime, ali svi to nekad dozivimo. U svakom slucaju nekoliko cu stvari zacas da bacim ovdje u elektronsku formu. Prva stvar koja me pokrenula na pisanje - ljudi, ako ikada budete dosli u situaciju da vam pocne alkohol preuzimati vodecu ulogu u zivotu dajte sve od sebe da kazete NE! Sad ce mnogi reci "jesi nam rekao veliku stvar". I istina je, i nisam. Samo sam danas shvatio koliko taj da ne kazem kakav alkohol moze unistiti ne samo osobu ovisnu o njemu nego i cijelo njegovo okruzenje. Naime, izlazim jutros i naletim na poznanika, komsiju. Od ranije znam da covjek ima problema sa alkoholom i cesto sam ga znao sresti u vise nego pripitom stanju kako se pokusava dovuci do kuce. Ali, nekako, uvijek je to bilo popodne ili vece pa su se pred tom pripitoscu lakse zatvarale oci. Ali jutro? Tek sam jutros shvatio do koje mjere je taj covjek sebe unistio. I ne samo sebe, unistio je svoju porodicu, svoju suprugu, svoju djecu koja (mozda mi se samo cini) ali nikada nemaju na licu nijedan bezbrizan osmijeh. Pokusavam da se sjetim - kad sam ih zadnji put vidio nasmijane uopste? A ne radi se uopste o porodici koja bi se nekako uklopila u cijelu pricu "problem alkohola u drustvu", ako takva porodica ikako i postoji. Roditelji su skolovani i zaposleni, djeca uspjesni studenti... I alkohol koji kao kiselina razjeda tu kompaktnu cjelinu. Ne znam. Svjestan sam da nista ne mogu uciniti. Ili? Mislim da ne mogu. Samo mogu evo i na ovaj nacin da zamolim sve vas (onoliko koliko vas vec ima) da pokusate ako nista u svom zivotu drzite taj prokletnicki porok na dovoljnoj distanci od sebe da vam ne moze preuzeti zivot. Da, napijte se nekad i spoznajte svoju granicu gdje nakon toga trebate da stanete. Promjena teme. Idemo na nesto ljepse teme. Citao sam do skoro jeednu dobru knjigu i nasao jedan dio koji mi se jako dopao a koji cu i ovdje da zapisem, da ostane memorisan: Kama, Bog tjelesne srasti, gadja svoje mete lukom od secerne trske, ali njegove srele prodiru i kroz najtvrdja srca. Ne vade se lako, te slatke, krhke srele. kada vas jednom pogode, ugnijezde se u rani i inficiraju uzrokujuci groznicu. Mozak pocinje da vri, vid da titra, ruke da se tresu i ceznu da se nadju u tudjim. usne drhte, a pogled plamti. San postaje nemoguc: noci postaju duge, a dani prepuni snova. tako izgleda bolest srca izazvana Kaminim strelama. Prepoznajete se? Treca tema: Sarajevo je ljepse nego ikada. Nakon sinosnjeg nevremena koje nas je zadesilo u toku noci (vjerujem da su mnogi bili probudjeni nezapamcenom grmljavinom i topotom kise, ja srecom i ne ali sam imao smijesnu situaciju da sam u tom trenutku gledao neki film sa odgovarajucom tematikom - uragani, i 10 min prije kraja filma, kada je on upravo dostizao svoju kulminaciju... nestalo je slike. U svakom slucaju imao sam osjecaj da su danas mnogi imali neuobicajene podocnjake ispod ociju. ) Ali je zato osvanuo prelijep dan i ja sam uzivajuci u dobrom drustvu ispijao jos jednu u nizu jutarnjih kafica... I slusajuci tako pricu drugih odlutao mi je pogled i nesto sam evidentirao. U Sarajevu se moze na jednoj stvari primijetiti prolazak vremena i postojanje razlicitih civilizacija u ovom gradu. Na ulicnoj rasvjeti. Sa jedne strane mosta se nalazio red svjetiljki tako karakteristnickih za osmanski period, a sa druge strane se taj isti niz nastavljao u obliku sklonijem austrougarskom urbanizmu. I kao mahnit sam samo ustao (na opste cudjenje prisutnih) i slikao obje.    Priznajem da mi je bilo preglupo da predjem preko mosta i slikam sa druge strane rasvjetu koja svojom bojom (siva) vec sugerise najbolje period iz kojeg potice. Za kraj i nesto za vase usi, ali i oci, srce i dusu. Toliko za ovo pisanje. Vrijeme mi istice, a ja cu da se potrudim da sjednem i iscitam sve ono sto su meni dragi ljudi pisali u ovo vrijeme koje je iza mene u kojem nisam bio tako aktivan u ovom blogovskom svijetu. |
