Pregled posta

Prolaznost i nacin zivljenja

Melanholican sam. Mozda je krivo i vrijeme koje u zadnjem periodu i nije bas neki saveznik za dobar stimung i nasmijano lice. Ili su ipak u pitanju problemi svakodnevnice, one svakodnevnice na koju covjek nema uticaja? Vjerovatno ima svega pomalo. Zato i razmisljanja koja su pomalo tmurna.
A sve je pocelo od najavljenog odsustva Guge iz Mostara. Citajuci njegovu najavu odlaska na neko vrijeme uvidio sam koliko je sve relativno. Vjerujem da svi imate poneku osobu koja vam je jednostavno nestala iz blog svijeta. Neko vrijeme se pitate sta je snjom, da li ima neki posebni razlog nejavljanja ili je jednostavno zasicenje razlog. Tako ostane dok se «zagubljeni» ponovo ne pojavi ili jednostavno nestane vama iz misli. I sa liste blog-prijatelja.
Ali sta kada se to desi sa ljudima iz stvarnog zivota? Da li je i njih tako lako izbrisati samo sa liste poznanika? Kada ne dobijete priliku da e pozdravite?

Ispricat cu vam svoje jedno iskustvo.

Postar. Drag covjek sa svojih 50tak godina, uvijek dobro raspolozen, sa prozracnim osmijehom na licu. Nikad u zurbi, nikad stres, nikad izraz lica ili gesta tijela koja bi vam i na trenutak pokazala umor ili nezadovoljstvo onime sto radi. Jednostavno jedna od onih osoba koja vam svojom pojavom vec ujutro popravi raspolozenje, sto se u ovom ludom svijetu zaista skoro pa moze smatrati istinskim bogastvom. A zna to uvijek da ucini, nebitno da li vam donosi obicno pismo, razglednicu, pismo koje dugo iscekujete (zbog kojeg je cak i dobio nagradu, ono sto Bosanci zovu - mustuluk), uvijek je tu blagi osmijeh, pitanje o zdravlju i zivotu. I neminovno se izgradi neki osjecaj da se poznajete. Mozda je i do mene. Mozda jednostavno registrujem sitnice. U svakom slucaju, i uzvracao sam isto. Sjecam se jedne prilike, vracao sam se kuci i u debeloj hladovini jednog drveta na klupi vidio poznato lice. Nas postar. Razvrstavao je postu. Mahnuo je rukom, odmahnuo sam nazad i nastavio dalje, ali sam se nakon par metara okrenuo i presao ulicu, otisao do njega i iz kese mu izvadio jednu od nektarina koje sam upravo kupio. Ponovo osmijeh, zahvala, malo price i svako je nastavio svojim putem.
Ne sjecam se kada se izgubio taj dragi lik i poznati glas na interfonu. Primijetio sam samo da neka nova osoba hoda mojim kvartom u postarskoj uniformi. Nisam razmisljao previse, mislio da je odmor ili bolovanje u pitanju. Proslo je vrijeme. Mjesec dana. Nije bilo povratka na staro, i dalje je ulicama hodao «uljez». Sudbina ili sta, srecem jedno popodne novog postara. Zastanem, i uz izvinjenje, upitam da li zna gdje je «stari» postar? Dobio sam odgovor koji mi je tada, a i sada, imao mozda previse formalni ton: «Ah, on je umro prije nesto vise od mjesec dana. Kazu, podijelio je jednog cetvrtka penzije, dosao kuci i umro.» Ostao sam zatecen, po navici sam se zahvalio i produzio dalje.
Jedna osoba je nestala iz mog zivota. Osoba, koju mnogi ne bi ni registrovali, mozda ne bi ni ja da nije bila jedna od onih rijetkih pozitivnih osoba. Sta je ostalo? Cinjenica da nisam siguran ni kako se zvao, da nisam nikome mogao poslati cak ni telegram. Ostalo je samo sjecanje na jednu dragu osobu koja je nenadano i neprimjetno usla u nas zivot, i isto tako nenadano ali i vise nego primjetno izasla iz njega. I ostavila sjecanje.
Mozda zaista treba vise cijeniti ono sto imamo? Sad mi je drago kad se sjetim sitnica kojima sam pokazivao da cijenim ono sto radi.

Sad mi kroz glavu prolazi onaj moto kojeg cesto spominju poznate osobe, a koje kazu da zive svoj zivot iz dana u dan kao da je posljednji. Uvijek mi je to pomalo djelovalo i djeluje utopijski i nisam ubijedjen da ga zaista se i uspoijevaju drzavti, vise mi to u njihovom slucaju zvuci kao fraza, klise. Znate li vi tako zivjeti? Jeste li zaista u svakom momentu zahvalni na onome sto u tom trenutku imate? Da li je uopste ljudski ne iscekivati i ne razmisljati o buducnosti, da li je ljudski ne biti razocaran i potisten kada se bitne stvari u zivotu ne dese, kada se dozivi neuspijeh?

Mozda se i «zivljenje trenutka» treba nauciti. I ne stediti na onome sto nas najmanje kosta - jednom obicnom osmijehu. Koliko god da to zvucalo smijesno i nestvarno.

Nesto za kraj, misli koje su mi prosle sinoc dok me mucila nesanica, moj stalni saputnik zadnjih dana.

Post je objavljen 30.05.2007. u 14:07 sati.