utorak, 23.10.2007.
PUTNIK DVANAESTI: NJEŽNI MALI TALASI
(Ponovo? ne…
Nego: još uvek…)
PRVI DIO
(Nekada davno, u jednom dalekom carstvu... Jedna mala kočija… I beskrajno polje usamljenosti… kojim sam uz pratnju svoje prijateljice Melankolije hrabro odlučila kročiti… No koje je, iznenada, pod sjajem osmjeha jednog slučajnog prolaznika, pokazalo put do tada još tajanstvenih obronaka sreće….)
Da li sam samo iluzija koja prekriva tvoj um? Ne znam…ali učinit ću se stvarnim i sjajnijim od bilo koje zvijezde…
* * *
DRUGI DIO
(Nekada, isto tako davno, u jednom dalekom carstvu, maleni trenutak spoznaje…)
…zašumi saten, tama se uznemiri…
i kao talas naiđeš...
…nježnim zvucima jedne balade uskovitlane misli… preplavljene tvojim postojanjem…
…moje misli ispremiješane tvojim mislima… dok izmjenjuju se slike… jednog svijeta… koji sanjamo... i koji izlazi iz mekih odaja snova u predvorje jave…
Zatvorenih očiju gledam u to svitanje… kao da sva svitanja prije tog našeg prvog svitanja i nisu bila stvarna… kako je predivno buditi se uz tebe… osjećati mirise svih jutra što nas čekaju…
…nježnost tvog dodira … topli drhtaji tijela…
Zagledan u najdublje dubine moje duše... tamo me pronalaziš… netaknutu… od neuspjelih tragača i osvajača nikad nađenu…
(neka neobična aura topline čuva taj svijet koji smo stvorili sakriveni daleko od ljudi… i od onih mračnih sjenki što prijete, ali nas ne dotiču… jer je snaga tog susreta… spajanje duša koje se nisu tražile ali su se ipak našle… jača od svog onog bijednog oružja kojim
nas pokušavaju slomiti…)
Zagledana u najdublje dubine tvoje duše… pronalazim tebe… netaknutog… jer su sve one oči koje su te do sada gledale… i tražile… stale na prvoj stanici na putu u beskrajna prostranstva tvojih osjećaja i snova…i nikada te nisu znale spoznati u cijelosti…
… moje misli ispremiješane tvojim mislima…. dok darivam tebi… čitavu sebe…
… i dok darivaš meni…čitavog sebe…
…kristalni oblak netom otkrivenih emocija, bliskosti koja se rađa…
I otvaram oči… nasmiješena, jer znam da si još uz mene….
…čekaš ovaj znak…
…koji ti upravo dajem:
Jednu pjesmu, nekoliko riječi, blagi osmjeh…
…i širom otvorena vrata ovog srca, najdraži…
* * *
TREĆI DIO
(ne tako davno, još Jedan Od Onih Trenutaka...)
You're everything I hoped for…
You're everything I need…
Jedan Od Onih Trenutaka
… u kojem se, praćene nježnom melodijom neke tvoje balade, sve nježnosti ovoga svijeta gnijezde točno na sredini tvoga dlana… skidajući lako povez realnosti s mojih očiju… i nestvarnom mi stvarnošću tog doticanja pokazuju put u neke tvoje svjetove….
Koji polako postajaju moji svjetovi…
I za koje sam, kada sam se prvi puta malo bolje u njih zagledala, shvatila da su to oni moji davno izgubljeni svjetovi…
…koje tako dugo nisam vidjela da sam sasvim zaboravila da postoje….
Jedan Od Onih Trenutaka
… u kojem ti kazujem da te volim…beskrajno…
…sa onim sjajem koji otkada tebe znam tako često zasjaji u mojim očima… kada pogledima iz moje duše u tvoju klize ove riječi, ali i sve one koje i nije potrebno izreći…
Pitaš me tada zašto plačem… a smiješak na tvojim usnama odaje da znaš da je sreća… i to jedina sreća koju trebam da bih disala…
Jedan Od Onih Trenutaka
…u kojima čitav svijet i svemir ostaju u bljedilu stvarnosti koju smo nas dvoje odavno napustili prezrevši je kao bijednu alternativnu koja ostaje svima onima koji nisu uspjeli uteći ili barem pronaći to okno sa kojeg će tu i tamo barem pogledati u beskraj…
…Jedan Od Onih Trenutaka
…u kojima se sve naše davne greške i porazi mrve u prah koji prosipamo u ponore zaborava…
* * *
ČETVRTI, I SVAKI SLJEDEĆI DIO NA SVIJETU DO…
(… naoko još jedan od onih divnih, ali dobrih starih trenutaka, koje sa nekoliko bezazlenih osmjeha, blagih pogleda…i svega ostalog što dolazi uz to… odavno umijemo vješto utkati u nit našeg postojanja…)
…Reach out for me
So I can be the one
who's always reaching out for you…
…ali Taj Trenutak…
…. u kojem su se najskrovitiji predjeli moje duše po tko zna koji put otkrivali i prelijevali u dubinama tvojih očiju…
Postao je stvarni i opipljivi početak nove vječnosti….
U kojem sam zastala…
…i rekla ti…
…i u kojem si zastao…
…i pitao me…
Taj Trenutak u kojem je moj odgovor zasjao potpisan suzama, zapečaćen silovitim zagrljajem, urešen neizmjerivim intenzitetom sreće…moje i tvoje…
I od Tog je Trenutka svaki pogled, svaki dodir, svaka mrvica naše prisutnosti novi početak, mada nije početak…
* * *
Znam da tako malo stane u dvije riječi…
Al eto… Volim te…
Volim te svakim svojim osmjehom koje mi trenuci spoznaje da Ti zaista postojiš stavljaju na usne..
Volim te svakim svojim sjajem u oku, gdje se cakle i prelijevaju odbljesci one prave nježnosti koju sam svih ovih godina čuvala samo za tebe…
I znam da još manje stane u tisuću nekih drugih riječi, koje je po ovim stranicama prosula moja sreća…
I oprostit će mi dragi prolaznici što postoji još bezbroj njih, koje brižno čuvam duboko u sebi… samo za Tvoje osmjehe…
… i dodaj svetu malo boje…
…čudo moje!
* * *
(I što me svi pitaju gdje mi je prsten!? Ljudi moji, ta on i ja vam nismo s ove planete! Aha, vi ne znate… Eto, sada znate.)
