ponedjeljak, 10.09.2007.
PUTNIK JEDANAESTI: OBRISI BESKRAJNIH LJETA
(Još jedan oproštaj sa šarenim poljanama jedne mladosti)
Ostavih srce u škrapama blizu mora,
Neka ga paze smeđi rakovi
Na zidiću ljušturastog dvorca
Sa smaragdno zelenim terasama
U odsjevu zalazećeg sunca.
Dragi moji…
Provozat ću vas sve u ovom posljednjem krugu. Svih dvadeset i troje.
I ove posljednje i sve one koje sam odavno ispratila u odaje svoje prošlosti.
Dvadeset i troje.
Toliko vas je koliko vas je stvorila gospodarica svoje sudbine, a da je mogla još jedno, mogla je…
Al što sad?
Eto, ispalo je tako da ćemo se mimoići sljedeće godine, i svih sljedećih četrdesetak godina… a kad se sljedeći put sretnemo, nećete me prepoznati od bora i bremena godina na mojim leđima…
Zato, ovo uzmite kao oproštaj.
Vi odlazite.
Sve što mislima dotaknem, baca mi u lice tu spoznaju.
Što mi to podastire neizbježnost prolaska nečeg što sam, otkad znam za sebe, voljela najviše?
Gledam vas kako se utapate u vrtlogu vjetrova… koji se zlobno rugaju… nabacujući se vašim krhkim krilima prepunim sjećanja, uspomena…
Vrijeme je sol koja nemilosrdno nagriza dane mladosti.
Vi odlazite. Zar ovaj put... zauvijek?
Još vas uvijek promatraju velike oči djevojčice, koja naivno pruža ručice da se kao i obično bezbrižno poigra sa svakim od vas, i da vas nakon toga čvrsto prigrli sebi…
Ali…. Što je sad ovo?
Naposljetku stoji začuđena, promatrajući vaš ples tamo negdje u daljini…
Još vas jednom radosno zovne, puna nade…ali…
…sa svakim od vas koji se raspline iza turobnih obronaka zaborava, kopni jedan po jedan sjaj u njenim očima…
Bez tog sjaja bivam nasukana na neke nepoznate obale.
(Kakvo to isprazno ime nose? „Obale odraslosti“?!)
Nijemi krik u valove što su već pokorili moje dane… i posljednji pokušaj hvatanja izgubljene prošlosti, spašavanja svih onih sati okrutno ostavljanih pred vratima Tuge…
Ta nekad ih je bilo napretek i mogla sam biti rastrošna i bacati u nepovrat noći isprane čekanjima, suzama, gorčinom… mogla sam biti slijepa na toplinu sunca kad sam znala da ono grije i beskonačnost sutrašnjice, dok sam svoju sadašnjost darivala razbojnicima pod maskama vitezova…
Dok sam znala da upravo vi donosite nove prilike za sretne trenutke.
I mnogo se bojim za sačuvane dane radosti, dijelove vječnosti ljubomorno čuvane u riznicama uspomena… Jer bez vas će ih možda biti suviše naporno sakrivati od jednoličnosti svakodnevice odraslog čovjeka i magle zaborava u kojoj se lako izgubi nestašna igra sjete i pogleda ispruženog u daljine zelenih livada, dalekih mora i svih ostalih kutaka svemira zaštićenih od zakona vremena...
Dragi moji beskrajni obrisi, svi vi pomalo već izblijedjeli, okupani blagom toplinom sunca, zaogrnuti bezbrižnim osmjesima djeteta, omamljeni vrelim povjetarcem prvih ljubavi, koji sakrivate uzdrhtale poljupce i ukradene dodire, koji valovima razbijate o stijene praznine izgubljenih dana, i koji već s jeseni grlite još nepristigle mirise idućeg ljeta…
I svi vi potpuno zaboravljeni, izbrisani u naletima novih snova (čudesno je promatrati koliko snova stane u beskraj…), tajanstvenim tragovima dodirivani u odajama sjećanja… I opet zaboravljani…
I vi posljednji, zaogrnuti nježnim talasom voljenog pogleda pronađenog na obroncima sreće zalivenih lošim vinom, do kojih stiže ova kočija… (ne postoje obronci s kojih bi radije gledala ovaj suton...)
Rasipam vas iz ove kočije jer je vrijeme da se ponovno vratite na dijelove puta na kojima smo se prvi puta susreli…
Samo još jedno bih vam voljela reći…
Sretna sam što ste beskrajem svoje posebnosti uresili nit mog života.
Dajte slavuju u mrkozelenoj krošnji
Znak da otpjeva svečan
hvalopoj večernjoj zvijezdi u
svom srcu, na kositrenom poklopcu neba.
Do viđenja, dragi moji!
(Do sljedećeg susreta.
Znam, nije lijepo otkrivati tajne, ali…
…ponekad je samo potrebno zatvoriti oči...)
* * *
Kočijašu, ogrnimo jesenjim ruhom odaje ove male kočije i spremno dočekajmo sljedećeg putnika.
…na putovima proplesanim šarenim lišćem rane jeseni i protkanih blagim mirisima svih nadolazećih kratkih ljeta što neotkriveni lebde daleko ispred nas…
Otvaram oči žene, stišavam veseli smijeh djevojčice…
…barem na trenutak…
