utorak, 17.09.2019.
Kad se upale alarmi
„Je li tebi to normalno?“- pitala me drhtavim glasom kao da se boji mog odgovora. „Ne, nije! Majo, to nije normalno!“ Skoro sam vikala, raširenih očiju koje su još buljile u fotku na Majinom mobitelu. Fotku koju joj je on poslao. Njezin ljubljeni dragi kojeg iskreno nisam podnosila, ali kako to obično bude sa slijepo zaljubljenima, Maja još uvijek nije bila uvjerena u to da je tip sve, samo ne pun ljubavi za nju. Ponadala sam se da bi upravo ova fotka mogla biti otriježnjenje koje joj je tako silno potrebno.
Maju znam oduvijek. Prvo, susjede smo. A drugo, ista vrtićka grupa, isti razred u osnovnoj školi, isti razred u gimnaziji… Rekla bih da smo od početka bile predodređene za tisuće zajedničkih dječjih i mladenačkih trenutaka. Tad se prijateljstvo nekako podrazumijeva, no kad smo odrasle i postale prave mlade žene, shvatila sam koliko mi je njeno prijateljstvo važno i koliko je vrijedno imati nekoga na koga možeš računati. I bilo je obostrano.
Maja je zgodna. Taman visoka, taman mršava, duge tamne kose s prirodnim loknama koje mi obični smrtnici možemo samo sanjati ili pokušati napraviti peglom ili figarom. Vedra je, vesela, uvijek okružena ljudima, ali i prilično direktna. Uvijek bi svima rekla što ih ide, ali na neki elokventan i pristojan način, rekla bih. Oni koji nisu željeli čuti istinu, nazvali bi ju bahatom i da, nekad je stvarno djelovala bahato i kao da ju ništa ne dira, no Maja je zapravo jako osjećajna. Najosjećajnija osoba koju poznajem. Uvijek je imala nekog dečka, ali kako je točno znala što hoće, a i što neće, taman kad bi se dečki uljuljkali u vezu, Maja bi shvatila da tu uljuljkanost nikako ne voli i krenula bi dalje. Nikad nije patila za nekim nit imala slomljeno srce i činilo se da je sretnica po tom pitanju.
Čim sam ga upoznala, vidjela sam da nije za nju. Ajme, tipa tako punog sebe dugo nisam bila vidjela. Vidjelo se da ima jako visoko mišljenje o sebi, no nikako nisam mogla shvatiti zašto. Proćelav, a duge kose već prošarane sijedim pramenovima vezane u rep. Zar mu nitko nije rekao da se to ne nosi još od '91.? Kilograma viška, nosio je barem deset i to većinu u trbušini ispred sebe. Isto smo godište, a od nas dvije izgledao je bar 5 godina starije. Maja je znala što ću reći pa mi je unaprijed objasnila kako frajer ima spiku, ima „ono nešto“ i da joj izgled nije bitan. Ma ne bi ni meni bio bitan da sam vidjela kako ju on mazi i pazi. No ja sam vidjela nešto sasvim drugo. Stalno ju je provocirao trudeći se to prikazati kao šalu. No meni ni jedna njegova šala nije bila smiješna. Kritizirao je njenu vožnju. I čudio se zašto je njoj iz malog mjesta nelagodno voziti po Zagrebu (kojeg Maja btw. uopće ne poznaje). Pa kad je njemu dala da vozi, jurio je gradom, a kaznu koja je u plavoj omotnici stigla na njenu adresu, nije platio. „Ako ja platim, neću te više voziti u Zagreb“. To je izgovorio njen dečko dok je Majina mama bila u Zagrebu u bolnici i stvarno joj je trebalo da se ne sekira oko prometa velikoga grada. Grada u kojem je to tad bila možda dvaput na nekom školskom izletu. (Iz nekog razloga, Maja nikad nije baš bila fan naše metropole). Pa je Maja platila kaznu.
Nedugo nakon toga, Majin je frajer pozvan na svadbu nekadašnjeg prijatelja u BiH. Dogovorili su se da Maja plaća put, a Đuro (nazovimo ga tako jer mi to ime nikad nije bilo lijepo) će se pobrinuti za dar. O da, išli su Majinim autom. I Maja je punila rezervoar. A kad su krenuli u crkvu, pokazao joj je čime daruju mladence. Isprintanim vaučerom za smještaj u Đurinom apartmanu. Da, lijep je to poklon. Ako si ga platio. No realno, Đuro za taj dar nije dao ni kune. A kad god bi Đuro u kafiću platio kavu, rečenica „Eto, uvijek ja moram plaćati sve“, bila je neizostavni dio ja-sam-moćan performansa.
Jednom prilikom u kafiću, Maju i Đuru je htio počastiti neki stariji gospodin, prijatelj Đurinog tate. „Popijmo nešto kratko“, kaže on. Ali kako Maja nikad nije bila za te kratke, kaže da bi radije nešto drugo. Đuro ju je samo pogledao. Dobro, pomisli ona, mogu popiti nešto blaže i zatraži borovničku. No, nisu je imali. Višnjevac? Nemaju ni to. Kaže Đuro „daj popij jeger kao i nas dvojica“. U to konobar ponudi medicu i Maja, koja nikad u životu nije popila jeger, pristane na medicu. Od tog trena pa do sljedećeg dana, Đuro nije s njom razgovarao.
Evo još jedne zgode. Njih dvoje navečer vani. Društvo veliko, njegovo. Konobar je mlađi brat njegove bivše cure. I kaže Đuro Maji: „Dođi da te upoznam, ovo je moj šogor“. Nastane muk, svi gledaju u Maju, čekaju reakciju, ali Maja nije tip koji će raditi scene pa ne kaže ništa. A Đuro nastavi pričati sa „šogorom“ raspitujući se o članovima obitelji koju je očito još želio kao svoju.
Vratimo se na fotku s početka priče. Na njoj je lijepa djevojka. Zgodna djevojka. Ne kao Maja. Maja je samo lijepa. Nije zgodna. A Đuro uopće ne kuži zašto Maji smeta ta klasifikacija. Nepoznata djevojka je fitness trenerica. U grudima petica, guza čvrsta, struk uzak, ruke i noge mišićave. Ona je pokazatelj Maji kako treba izgledati i neka joj ta fitness trenerica bude poticaj da prestane biti anoreksična. I nek zaveže kosu u rep. Jer Đuro ne voli njenu bujnu, valovitu, raspuštenu kosu. Đuro je ljut kad Maja ne nosi rep.
O kako sam samo ja bila ljuta dok sam gledala u tu fotografiju! „On za tebe nije dobar“, rekla sam joj. Ti zaslužuješ više.“
Ostale prepričane zgode saznala sam tek nakon što je Maja otišla i porukom javila Đuri da je s njima gotovo. A bilo ih je još puno. Vjerojatno neću nikad ni saznati što joj je sve priredio i na koje ju je sve načine lomio. „Sramim se“, rekla mi je dok su joj suze klizile niz lice, a kad sam ja već odahnula jer je gotovo i jer sam znala da će nakon toga biti samo bolje. „Sramim se jer sam dozvolila nekome da me gazi, da budem otirač. Sramim se jer sam posumnjala u svoje kvalitete, svoj izgled. Slomio me.“ Plakala sam ne vjerujući da mojoj prijateljici koja je svoju jakost pokazala boreći se u svojoj bolesti, boreći se s mamom u njezinoj, jedan iskompleksirani egomanijak može toliko srušiti samopouzdanje i vjeru u sebe.
Prošle se godine to dogodilo Maji, sutra može meni ili tebi, bez obzira na spol. Budite svjesni unutarnjih alarma koji vam se javljaju kad osjetite da nešto nije kako treba biti, kad intuicija proradi i kaže: bježi!
Maja je pobjegla. I trebalo joj je vremena da ponovno zavoli sebe i svoje tijelo. Đuru više ne spominjemo, apsolutno je nebitan kao što je uvijek i trebao biti.
Budite dobri 
Ch.
Oznake: psihičko zlostavljanje, veza
- 23:56 -
