MojaSavana
10.01.2022., ponedjeljak
|
Još nisam porazgovarala sa sobom, a planirala sam to i odlagala već neko vrijeme. Nikad nisam voljela isključivost, možda ljudi imaju svoje razloge zbog kojih odu ili ne ostanu. Isto tako oni što ostanu, ne ostanu uvijek iz pravih razloga, ali što ja znam, neću sad lupiti šakom o sto i tvrditi da sam u pravu. Pao je i snijeg i to je unijelo malo radosti iako nisam bila ni do sada bez radosti. Ali što da ne, malo dodatne energije koja isijava iz te bjeline. Na prozorima su još ostali nalijepljeni djeda mrazovi i saonice i sad kad gledaš kroz prozor, u pozadini je i pravi pravcati snijeg u dvorištu. Idila. Jelku sam raskitila danas. Bila je lijepa, crveno zlatna, s probranim kuglicama. Sama jelka je ove godine bila savršena. Ostale su mi još lampice u prozoru, ali neka ih još malo. Dobro dođu uz prigušena svijetla noćne lampe i televizora. U cilju propagiranja neisključivosti, nagovaram sebe da će netko drugi možda imati nekada isti utjecaj na mene kao i on. I zapravo sam sebična jer izgleda da mi fali ona ja kakva sam bila, a da je manje važno tko će je takvom učiniti. Mada i ova ja, sada kakva sam, nije mi loša xaxa. I tako obećah sebi, da nije važno koliko izgleda sada nemoguće, da ću se potruditi. Uvijek mogu otići. Lampice trepere i fina je prigušena svjetlost, tv je uključen i baca odsjaj na sobu i haski leži kraj kauča i stisnem send na poruku i onaj osjećaj žala što uopće to moram da radim i znam da te na neki način krivim za to, jer sad moram da dam šansu i sebi i drugima. (uvijek mogu otići, uvjek mogu otići) |
