Dva mjeseca kao da sam bila utrnula. Niti sam što željela, niti me što zanimalo. Odbijala pozive kako sam znala i umjela. Neke lažima, neke istinom. Čudno, nekad kad kažeš istinu, skoro da se u nju ne povjeruje. "Ne želim te vidjeti, umorna sam, zaista" - Haha, joj šališ se. Ili ma daj lažeš. - (Ne lažem, i ne šalim se, ali ako ti je lakše u to povjerovati nego u istinu da me ne zanima ono što nudiš, tvoja stvar) I tako skoro cijelo ljeto. Sve do jutros. Jutros me probudila neka glad za ljudima. Glad za tobom. Glad za bliskim tijelom. Glad za dva sata bliskosti. |