16.08.2006., srijeda
Ljeto u gradu Zrinskih
10.08.2006., četvrtak
Jucer jos jedan drzavni praznik: Juznoafricki Dan zena.
9. kolovoza 1956 oko 20000 zena uputilo se prema sjedistu Vlade u Pretoriji protestiravsi protiv predlozenih amandmana na Uredbe o gradskim podrucjima koji su doneseni 1950. Namjera amandmana bila je “pojacati kontrolu nad putovanjem africkih (crnih) zena u grad, registraciju njihovih poslovnih ugovora (a mogle su u ono vrijeme biti domacice kucama bijelaca) i uvodenje obveznih lijecnickih pregleda svih crnih zena koje zive u gradu”.
Prema Uredbi o domorodcima (1952) mnogi crni muskarci bili su obvezni sa sobom nositi knjizicu (engl. the reference book) koja je osim identiteta, zaposlenja, adrese, sadrzavala i podatke o placanju taksi i dopustenje da boravi u gradskim podrucjima. Obveza nosenja iste takve knjizice prosirena je od veljace 1963. i na zene. Biti uhvacen bez knjizice znacilo bi pociniti kazneno djelo, a jednako nezakonito bilo bi i zaposliti crnu osobu bez knjizice.
Propusnica (engl. pass) obiljezavala je svaki dokument (dozvola boravka, dozvole ulaska, radne dozvole, knjizice) koji je na bilo koji nacin ogranicavao slobodu crnih osoba.
1913. vladini duznosnici u Orange Free State (danas samo Free State) donijeli su odluku da sve zene koje zive u urbanim townshipima moraju kupovati nove dozvole ulaska (wngl. entry permits) svaki mjesec. Zene su Vladi poslale peticiju I organizirale masovne proteste protiv uredbe. Nemiri su se prosirili prpovincijom i stotine zena polano je u zatvore. Grdanski nemiri i demonstracije nastavili su se sporadicno svakih nekoliko godina pa je na kraju uredba i povucena.
Dozvole su, tako, za zene pocele izdavati 1954 (iako su uredbe donesene 1952), a knjizice 1956.
Izdavanje dozvola zapocelo je u Zapadnom Capu koji je Vlada proglasila podrucjem preferirano Obojenih (engl. Coloured preference area). Unutar granica tog podrucja crnim radnicima ulaz je bio zabranjen ako je bilo dovoljno Obojenih radnika. Strani Afrikanci su potpuno iseljeni. Zabranjen je ulaz novim obiteljima, a zene i djeca koji nisu zadovoljavali uvjete poslani su natrag u domicilne rezervate. Muski radnici cije su obitelji ostale u rezervatima smjestani su u unisex hotele, a snjestaja za obitelji bilo je tako malo da nije mogao pratiti prirodni porast stanovnistva. Teoretski, samo su zene koje traze posao i one s posebnim dopustenjem za boravak u urbanim podrucjima bile podlozne knjizicama. Na ostale je to prosireno “zbog njihove vlastiti zastite”.
Dora Tamana, clanica Zenske lige ANCa i jedna od osnivacica Saveza juznoafrickih zena na prosvjednom je skupu rekla:
“Mi zene, knjizice nikada necemo nositi. To je nesto sto me dira u srce. Pozivam sve vas mlade Afrikance da ustanete i borite se. Knjizice za nas znace jos uzi put. Svjedoci smo nezaposlenosti, manjka smjestaja i razbijenih obitelji, a sve zbog knjizica. Vidjele smo to kos nasih muskaraca. A tko ce se brinuti za nasu djecu zavrsimo li u zatvoru zbog male tehnicke omaske – neimanja knjizice.”
U peticiji poslanoj Premijeru 9.8.1956. zene su opisale patnje kojima su africke obitelji izlozene uslijed Uredbe o propusnicama. Generacije zena svjedocile su kako njihovi muzevi postaju zrtve racija, uhicenja, gubitka place ili dugih sati provedenih u uredima za propusnice, tjedana provedenih u celijama iscekujuci sudenja i prisilnog rada na farmama. Prosirenje knjizica i na zene za njih je znacilo daljnje propadanje obiteljskog zivota i unesrecene djece.
Premijeru je upuceno i upozorenje:
“Africke zene nece stati sve dok se ne ukinu SVI zakoni o propusnicama i svi oblici dozvola koji ogranicavaju nase slobode. Necemo stati sve dok za svoju djecu ne osvojimo osnovna prava slobode, pravde i sigurnosti.”
I dok su zene 1956. brinule cijene hrane, smjestaj i dozvole, moderne Juznoafrikanke suocavaju se s obiteljskim nasiljem, nasiljem nad djecom (sto od pedofila, sto od bandi, sto od silovanja nevinih djevojcica za sto neki smatraju da ce im izlijeciti AIDS i kojeg nisu postedene ni bebe), HIV/AIDS, nezaposlenost, spolnom diskriminacijom i siromastvom.
|
- 15:19 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
02.08.2006., srijeda
Snijeg u Africi
A evo sto nas je nenajavljeno docekalo danas ujutro.
Nekima je to prvi snijeg u zivotu (maloj desetogodisnjoj A.). Kolega se sjeca da ga je vidio negdje u ranim devedesetim (proslog stoljeca), a jednom davno zapalo ga je puno i cak se zadrzao na tlu. Neki su ga u svojih 4 desetljeca vidjeli ravnih 4 puta.
Ni ovaj nas se nece zadrzati dugo. Dovoljno, doduse, da zbuni Stefeka.
|
- 13:50 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
01.08.2006., utorak
"Ljeto u gradu Zrinskih"
Danas necu o Africi i vracam se malo kuci: u Cakovec. Povod tome (uz onaj cisto nostalgicni) je upravo "Ljeto u gradu Zrinskih" (od 30. lipnja do 2. kolovoza) koje ce u srijedu kulminirati Porcijunkulovim. I poziv znatizeljnima da stignu u Ck do srijede (kusati naj-Medimurski kolac). Slike grada su lanjske, dok moja "veza" ne posalje friske upravo s "Ljeta u gradu Zrinskih".
Stari grad izgraden na temeljima drvene Cakove utvrde: kroz stoljeca je dozivio i nekoliko arhitektonskih izmjena (dograden je jos jedan kat dvorca, a nakon potresa toranj je sagraden na zidinama gdje i sada stoji. Legenda kaze da pod gradom Čakovcem spava pozoj - zmaj. On je toliko velik, da mu rep stoji pod utvrdom Zrinskih u perivoju, a glava mu se skriva pod tornjem crkve na glavnom gradskom trgu. Čarobnjak Đak Grabancijaš putuje svijetom i susreće mnoge narode čiju dobrodušnost ispituje raznim zamolbama i prohtjevima. Kad se vrati u grad, svojim moćnim štapom udari po zemlji, probudi zmaja te oboje odlete nad krajeve gdje žive ljudi koji mu nisu željeli pomoći na putovanjima. A gdje pozoj preleti, samo nevolja nastaje - oluje, vjetrovi, vulkani, potresi i mećave razaraju ta područja.
A evo sto o Cakovcu pise na netu:
Prema dosada poznatim podacima, prvo naselje na današnjem području Čakovca podigli su Rimljani pod nazivom Aquama (ima veze s puno vode: nekad je kroz grad tekla i rjecica Trnava koju su nakon poplave isusili), kao utvrdu za vojne potrebe.
Hrvati naseljuju Međimurje u drugoj polovici 6. stoljeća, postupno prihvaćajući kršćanstvo. Od dolaska Mađara u Podunavlje (896.) sve do kraja 13. stoljeća Međimurje je bilo poprište sukoba između Arpadovića i susjednih štajerskih gospodara Ptuja.
Čakovec je dobio ime po grofu Dimitriju Csakyju (Čakiju), koji je početkom 13. stoljeća podigao drvenu utvrdu koja je prozvana "Čakov turen". Prvi puta izrijekom Čakovec se, kao utvrđeni grad, spominje 1333. godine u ispravi kralja Roberta. Kroz svoju burnu povijest Čakovec je, kao i Međimurje, često mijenjao gospodare.
U posjed Međimurja dolazi godine 1350. velikaška obitelj Lacković. Nakon sto je ban Stjepan Lacković nakon pobune protiv Žigmunda ubijen na saboru u Križevcima 1397., kralj Žigmund darovao je Međimurje s Čakovcem ostrogonskom nadbiskupu Ivanu Kanižaju. 1405. kralj prodaje Međimurje Hermanu Celjskom čijom je sestrom bio ozenjen.
Glavna gradska ulica
Nakon pogibije posljednjeg potomka obitelji Celjski Ulrika (1456), njegova žena, udovica Katarina, rasprodala je velike posjede grofova Celjskih. Kralj Matija u pismu vlasnicima Čakovca i Štrigove predbacuje Katarini Celjskoj 1462., što je bez njegova znanja i dopuštenja prodala tuđincima posjede u Međimurju, a sto se protivilo običajima Kraljevine. Tako je u posjed Međimurja ušao ban Ivan Vitovec. Tu je prodaju poništio kralj Matija, prodavši Međimurje Ivanu Ernuštu Čakovečkom cija je obitelj vladala Međimurjem do godine 1540.
Kralj Ferdinand Habsburgovac (nakon mohačke bitke bio izabran za hrvatsko-ugarskog kralja) imenovao je godine 1542. god. hrvatskim banom Nikolu Šubića Zrinskoga. Zbog ratnih zasluga i velikih novčanih dugova koje mu je dugovao, a nije mu ih mogao isplatiti, 1546. godine kraljevskom darovnicom predaje mu Međimurje zajedno s Čakovcem. Europa tog vremena bila zahvaćena vjerskim reformnim pokretom. Nikola Zrinski (a pogotovo njegov sin Juraj st.) bio je sklon protestantima pa je Međimurje zajedno s Prekmurjem i jugozapadnom Ugarskom činilo jednu veću protestantsku regiju. Iz Međimurja je protjerao gotovo svo katoličko svećenstvo i na njihova mjesta postavio kalvinske i luteranske propovjednike. U Međimurju su mnoge crkve bile porušene, neke zatvorene, tek je ostao pavlinski samostan Sv. Jelene kraj Čakovca. No, Zrinski je proganjao preostale pavline tako dugo dok 1580. nisu napustili samostan. Njihov prior bio je zatvoren i mučen, te je naposljetku umro. U Nedelišću je neko vrijeme djelovala i tiskara za tiskanje luteranskih knjiga (od 1570. do 1586. godine, u kojoj je 1574. godine tiskan "Decretum" Ivana Pergošića (prijevod Verboczyjeva "Tripartituma"), najstarija hrvatska kajkavska knjiga).
Nakon što su se Juraj i Nikola Zrinski odrekli protestantizma (1613.), u Međimurje se vratio vjerski mir. Razdoblje katoličke obnove i Zrinski doveli su u Cakovec i franjevce (1659.).
Franjevce tek osnovane "Ilirske kustodije sv. Ladislava" pozvao je u Čakovec 1659. gospodar grada i naselja koje se tek počelo razvijati u trgovačko središte, ban i pjesnik Nikola Zrinjski ml. 1659. Zagrebački biskup Petar Petretić odobrava franjevcima dolazak u Čakovec. 1707. 7. srpnja, postavljen je kamen temeljac i za novu crkvu. God. 1711. crkva je blagoslovljena, a tek 1750. posvetio ju je zagrebački biskup Franjo Klobušicki. 1723. požar je opustošio crkvu i samostan, zatim potres 1738., a veliki požar 1741. nanio je toliku štetu da se franjevci nisu imali kamo skloniti.
U to vrijeme grad je bio ne samo oaza civilizacije i kulture na vječno nemirnoj turskoj granici, već i mjesto na kojem su donosile odluke od bitnog značaja kako za Hrvatsku , tako i za njeno srednjoeuropsko okruženje. U Čakovcu su održane banske konferencije za Nikole Zrinskog-Čakovečkog (1620.-1664.).
Poveljom Jurja IV. Zrinskog, od 29. svibnja 1579. godine, stanovnicima podgrađa čakovečke utvrde daje se status slobodnog trgovišta, čime je naselje dobilo osnovne atribute grada.
Nakon sloma urote Zrinskih i Frankopana Stari grad (dvorac) temeljito je ispraznjen.
Stara zgrada Gradske knjiznice sagradena u secesijskom stilu.
Za vrijeme velikog rata s Turcima (1683 - 1699.) carska je vojska zimovala u Međimurju, a posljedice tog boravka bile su vrlo teške. Međimurci su ostavljali svoja mjesta bježeći pred pljačkašima u druge krajeve.
Međimurje u tom razdoblju često mijenja gospodare: godine 1695. Međimurje kupuje markiz De Prye, 1715. hrvatski plemić Ivan Čikulin, 1719- Mihael Althan, plemić iz Češke, koji je Međimurje 1720. pripojio Zaladskoj županiji u Ugarskoj.
Nakratko su Međimurje zaposjele pristalice Franje II Rakozvja, sina Jelene Zrinske, koji je podigao bunu protiv kralja Leopolda I. Godine 1704. provalio je i on u Međimurje, nesmiljeno paleći i pustošeći osvojenu zemlju. U posjed Međimurja dolazi 1791., turopoljska plemićka obitelj Feštetić, koja Međimurje zadržava do 1919. Posjedi ukinutog pavlinskog sjedišta u Sv. Jeleni (1782.) postali su vlasništvo plemića baruna Kneževića (1802.), kao zamjena za njegov posjed u Vojnoj krajini (Gračac). Dolaskom obitelji Althan započelo je u Međimurju razdoblje pojačane mađarizacije, a takvo stanje, uz dva kratka prekida, 1785 - 1789. i 1848-1861, trajalo je sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije.
Dom kulture, koji je na svojim daskama ugostio mnoge kazalisne druzine, a i velicine kao sto je maestro Pogorelic.
Hrvatski sabor 29. listopada 1918. proglasio odcjepljenje Hrvatske od Austrije i Ugarske, a hrvatska vojska na Badnjak oslobodila Međimurje, koje je pridruzeno Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, kasnije prozvane Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Međimurskom vlastelinu Eugenu Feštetiću agrarna reforma ostavila je zakonski dio zemljišta, a oduzela mu ostatak, podijelivši ga seljacima.
U drugom svjetskom ratu (1941 - 1945.) Međimurje je ponovno okupirala mađarska vojska. Svi pokušaji da se hrvatsko pučanstvo u Međimurju pomađari nisu uspjeli, ponajviše zbog djelovanja katoličkog svećenstva u Međimurju. Nakon rata Međimurje je bilo ponovo pripojeno Hrvatskoj u Jugoslaviji.
|
- 13:42 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
