beijos&abraços

28.02.2006., utorak

Cape Town-Waterfront i nocno razgledavanje (bez slika)

Gotovo stoljece i pol nizozemska Istocnoindijska Kompanija (dok koloniju u svoje ruke je nije preuzela neka engleska kompanija) imala je monopol nad upravljanjem kolonijom Cape pa je tako i nastao Cape Town. Iako samo mjesto i nije bilo dobra prirodna luka (Britanci su kasnije preselili svoju mornaricu u Simonstown, koje je jos i sada sjediste JA mornarice) Nizozemci, odnosno Kompanija, odlucili su ovdje osnovati bazu u kojoj bi se snabdijevali brodovi vracajuci se iz daleke Indije. Waterfront i danas podsjeca na stara vremena kad su trgovacki brodovi uplovljavali u luku i trgovali s farmerima. Ovdje se zaista moze kupiti svasta...suvenira, odjece, knjiga, od cijena sasvim prihvatljivih do onih koje vas brzo okrenu prema izlazu...mozete nesto pojesti na brzinu ili naci neki malo bolji (i cijenom) restoran. Ili mozda otici u kino, kazaliste, akvarij ili pomorski muzej. Ako bacite pogled dolje na mol, mozda ugledate i tuljane. Ne smetaju ih usidrene jahte i pogledi znatizeljnika i prepustaju se vlasitoj zabavi i svakodnevnoj toaleti ili se jednostavno zavale zabavljeni vlastitim mislima. Cilj jedanog od turistickih brodica je otok Robben koji se nalazi 12 km od Cape Towna. Gotovo 400 godina Robben je sluzio kao zatvor i u njemu je mnogo godina proveo i Nelson Mandela, neki i vise od 25 godina. Vladari su tamo slali politicke protivnike i drustveno nepozeljne. Za vrijeme apartheida postao je medunarodno poznat po svojoj okrutnosti, a duznost upravitelja bila je izolirati protivnike apartheida i slomiti njihov moral. Danas je simbol slobode i to ne samo za stanovnike Juzne Afrike. Susanina sestra zivi u Capu i s obzirom da se vec mracilo, odlucila nas je samo provozati starim dijelom grada. Zaustavili smo se samo kratko pred tvrdavom iz 17. stoljeca, preko puta koje se nalazi stara gradska vijecnica. Kako se jos nisam izvjestila u nocnom slikanju (morat cu ipak konzultirati onaj CD kojeg su upakirali s foticem) morat cu se jos koji puta vratiti u Cape. Zgrade starog dijela uglavnom datiraju iz 19 i 20 stoljeca, a moze su vidjeti i primjera kolonijalnog stila, sa vitkim viticasto ukrasenim metalnim stupovima. Nasuprot starog grada smjestila se Malajska cetrvrt s malim kucicama koje su oslonjene jedna na drugu i svaka je obojena drukcijom bojom. Izmedu njih zgurane su i male damije i od stalih kuca razlikuju se samo po malom minaretu. Mislim da svaka ulica ima svoju koliko su male. Za vrijeme apartheida stanovnici vecine cetvrti iseljeni su, kako bi se na njihovom mjestu mogla podici nova naselja za bijele stanovnike (cesto su se na taj nacin sirila naselja bijelaca). Danas je to prilicno siromasna cetvrt i kuce propadaju. Ipak, zbog njene povijesne i kulturne vaznosti, stanovnici se nadaju pomoci bogatijih Malajaca u obnovi tog lijepog dijela Cape Towna. Sutra su kod nas lokalni izbori, a time i neradni dan. Stoga vam zelim ugodnu srijedu.

- 11:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.02.2006., ponedjeljak

Cape Town

Cape Town smjestio se u podnozju brda, koje se jednostavno zove Table Mountain (engl. table = stol). Vec smo prolazili pored brda takvog karakteristicnog oblika, tj. ravnog vrha, a Table Mountain je daleko najpoznatije medu njima. Najblize nam je bilo (i najprije smo ga ugledali) u Sveucilisnom kompleksu. Svi fakulteti i studentski domovi JA sveucilista smjesteni su na istom mjestu (sto vas jako dojmi, pogotovo ako ste se za svojih studentskih dana natrcali po cijelom gradu stizuci predavanja), a ovo se uspinje uz obronke slavne planine odakle se pruza pogled na grad. Nismo imali bas previse vremena za svrljanje gradom zbog predavanja i veceri smo uglavnom provodili na obali (Waterfront) trazeci veceru. Iz same luke za vedrog vremena lijepo se moze vidjeti Table Mountain. Mi smo imali malo manje srece i zatekli smo je pokrivenu oblacima (sto bi domaci rekli, stol je postavljen, covered by the table cloth). Kad vjetar nije prejak, a obicno stalno nesto puse, na planinu se moze uspeti zicarom i uzivati u prekrasnom pogledu na grad i njegove plaze (nama je bas zadnji dan kad smo imali malo vise vremena puhao jaki vjetar). Na vrh se moze popeti i vlastitim snagama, ali se bez vodica koji poznaje staze to ne preporuca. Sama planina sastavljena je od pjescenjaka, visoka je 1086 m, a vrh je promjera 3 km. Udomljuje oko 1470 biljnih vrsta, od kojih su mnoge endemicne. Molahlehi nas je puna tri dana gnjavio samo jednim pitanjem:"Kad cemo do mora?" Pa dobro, rekoh na kraju, to more je tak mrzlo da se ne isplati kupati, zakaj more. Ispalo je da Molahlehi nikad u zivotu nije vidio more i svaku vecer smo ga morali skidati s lukobrana jer je tamo trcao cim smo se iskrcali iz auta (a bili smo i gladni pa nismo imali bas previse razumijevanja). Nadoknadili smo to izletom oko Rta dobre nade.

- 11:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2006., srijeda

Cape Winelands

Karoo od obalnog dijela Zapadnog Capa dijeli Veliki zid, dugacki planinski lanac, na kojem zimi cak ima i snijega. Nakon sto smo se prethodnih 700tinjak kilometara nagledali i nauzivali (jer pustinja vas, kao i sirene svojom pjesmom, moze zacarati i zatociti zauvijek) tek osvjezenog, ali jos uvijek suhog Karooa, medu klancima Velikog zida docekalo nas je pravo iznenadenje. Iza zavoja otvorilo se more zelenog. Cesta je na tom dijelu prilicno uska i nije bas bilo prilike stati pa smo vecinu sloka snimili iz auta u pokretu. I kao sto vec samo ime ovog dijela Capa govori (mislim da ga ne moram prevoditi, raspoznatljivo je vec i iz samog oblika) usli smo u carstvo nepreglednih vinograda (i vocnjaka). Pocetkom ljeta grozde nam odande dolazi na stolove, a nesto kasnije berbe spremaju se u boce. A na izboru ce vam se naci ponuda dvjestotinjak podruma, o kojima cu pisati nekom drugom prilikom. Kao sto sam vec negdje rekla, stanovnici ovog dijela Zemljine kugle neobicno cijene svaku kisnu kap. Iako u usporedbi s Karoom Cape ne oskudijeva vodom, kisnica se sakuplja u brane. Jednostavno se zidom pregradi kakav usjek, obronak ili jednostavno lokva u kojoj se uvijek zadrzavalo malo vise vode. Ovdje mozete vidjeti jednu branu koju sam snimila prije nego smo napusiti Karoo. Kad smo jednom prilikom morali cekati da se cesta otvori nasoj koloni, zatekao nas je ovaj prizor. U pozadini mozete vidjeti farmu i njezinu branu. Dakle, zaista ih nemojte hraniti. Ja ih nisam vidjela, ali nisu nimalo bezopasni. U lokalnim novinama cesti su izvjestaji o napadu pavijana na ljude. Naravno, oni su u potrazi za hranom i naucili su da je turisti i izletnici cesto nose u ruksacima i da nece poslusati upravo ovakve znakove. Ako ih ikada vidite, shvatite njih, ali i ove znakove, ozbiljno. I da se jos malo odmorite od zutila Karooa i priviknete na zelenu boju koja ce nas pratiti u nekoliko narednih postova, jos jedna slicica za pozdrav.

- 11:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.02.2006., ponedjeljak

Karoo - posljednji kilometri

Od prilike 280 km prije Cape Towna smjestilo se zadnje malo vece naselje u Karoou Laingsburg. Mozda je najveca zanimljivost vezana uz ovo naselje katastrofalna poplava koja ga je pogodila 1980 i u kojoj je zivote izgubilo 104 ljudi, a samo 23 kuce ostale su stajati. Poplavila ga je mocna rijeka Buffels. U obliznjim brdima je tih dana napadalo jako mnogo kise u vrlo kratkom vremenu i korito rijeke bilo je premalo za svu tu silnu vodu. Takve nagle poplave (flush floods) karakteristicne su za kisne sezone i o njima cesto slusamo ovih dana. Tamo ngdje daleko iznad moje glave mozete vidjeti razinu do koje se voda digla tog dana. Uprilicili smo i malu vjezbu NNNI, ali sumnjam da bi nam poduzete mjere (zacepljeni nos ili pak sefova visina) bas puno pomogle. Nastavili smo dalje prema zapadu. Brda ravnoga vrha polako su poceli zamjenjivati oblici pravih planina, Velikog Zida. I prilika da konacno dostignemo ostale usamnljene jahace oktanskih konja i razgledamo izlozbu Juznoafrickih cesta. Karoo bas ne izgleda previse uzbudljivo, ali ako mozda volite ceprkati pa kamenju i prasini ovdje mozete proucavati geolosku povijest Zemlje ili mozda pronaci kakvu alatku nekog od nasih predaka. A mozda i ostatke davno umrle zivotinjice, koja je uzivala u ravicama Karooa kad je on jos bio velika, vlazna mocvara. Mogu se posjetiti i obliznje farme, na kojima se izmedu ostalog uzgaja i egzoticno cvijece za izvoz i mozda propjesaciti ili projahati brdskim puteljcima. Za sportske entuzijaste, lokalna zajednica organizira 80 kilometarsku maratonsku turu. I uz ovu sliku samoniklog bilja, mahnut cu i oprostiti se od Karooa i zaci u klance Velikog Zida.

- 10:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

15.02.2006., srijeda

Karoo - jos malo

U prethodnom postu odmoriste nam je bilo kod Tri sestre. Kao sto napomenuh, nalaze se otprilike na pola puta. Na ovoj karti, na zalost, nisu ucrtane, ali nalaze se na granici Zapadnog i Sjevernog Capa (ako mozete vidjeti onu tanku crveno-smedu zmijicu, to je cesta N1). Cesta zaista dobrim dijelom prolazi kroz pustinju (Karoo) i uz nju se je smjestilo tek par naselja. Najveci grad U Karoou je Beaufort West. Neka naselja su izgradena kao opskrba za zeljeznicu ili su uspjeli razviti neke male lokalne industrije. Gledajuci njihove zeljeznicke postaje na trenutak sam se zapitala da li je neke od njih Sergio Leone posudio u svojim spageti vesternima. Neki danas imaju manje stanovnika nago u proslosti. Neka od tih naselja su lijepo uredena, skromno, ali pristojno. No ima cetvrti u kojima su doseljenici iz Isocnog Capa. Dosli su u potrazi za poslom, kojeg atamo nisu mogli naci. No nista ih bolje nije docekalo u Zapadnom Capu. Stanuju u kucicama sklepanim od lima, drva, bilo kakvog otpada koji bi mogao posluziti kao gradevni materijal. Obicno nemaju ni struje ni, vode, ni kupaone, a sretni su ako im lokalne vlasti srede one male plave WCe. Ako ne, sklepaju u dvoristu jos jedanu malo kucicu. Ako ste se ikad nasli u kakvom nasem ciganskom, ispricavam se, romskom naselju i cudili se i zgrazali nad njihovim uvjetima zivota, ovo je jos puno gore. Pogotovo ih strasno vidjeti u predgradima Cape Towna gdje cine prave male gradove u koje ni cuvari reda ne zalaze bez potrebe. Strasno je i pomisliti kako to izgleda kad u Capu zpocne kisna sezona i jaki vjetrovi. Nisu takva naselja (townships) samo karakteristka Capa, nalaze se u cijeloj zemlji. U protekla 2-3 tjedna u cijelom zapadnom i sjevernom dijelu zemlje napadalo je puno kise. U nekima od tih naselja doslo je do odrona zemlje i "kuce" su otplavile bujice. Dobar dio tih naselja smjesten je uz potoke, sto i nije problem u suhoj sezoni. Preko njih improvizirani su mostici od dasaka ili balvana koji su u kisnoj sezoni prave smrtonosne zamke. Na vijestima smo slusali o ljudima, pogotovo djeci, koja su smrtno stradala pri pokusaju prelaska takvih mostica. Ljudi su nezadovoljni i razocarani mjerama i pomoci koju pruza (bolje reci, ne pruza) lokalna vlast i zahtijevaju da ih se preseli na poviseni teren gdje nema opasnosti od poplava i da im se sagrade kuce. Jos jedna rasprava bila je aktualna nedavno: da li placati ili ne placati vodu. Neki vele da je imati vodu osnovno ljudsko pravo i stoga se ne treba placati, a drugi opet bez placanja cijeli sustav opskrbe vodom jednostavno nemoze opstati. Kako da je placaju siromasne zajednice (ili da im skole i bolnice ostanu bez vode). Mala digresija samo na situaciju u HR, kako da rezije, npr. plate nasi fakulteti kad im ministarstvo na vrijeme na uplacuje novce (za rezije, a nekad ni za projekte). A opet, netko ce to sigurno morati platiti, ili mozda ne. Postoji, naravno, i ta mogucnost.

- 10:29 - Komentari (5) - Isprintaj - #

13.02.2006., ponedjeljak

Karoo - km 700 (otprilike)

Tri sestre su otprilike na pola puta izmedu Bloema i Cape Towna. Kao sto sam vec bila napomenula, jugoistocnjak s Capea je nad Karoo dopuhao nesto kisnih oblaka, kojih ga je sadrzaj ozivio i zazelenio. I napunio suha korita rijeka i potoka. Uspjeli smo vidjeti i pravi vodopad (nemojte ocekivati cuda :)) Onaj krajnji, zapadni dio Karooa, prije nego sto se prijede Zid i spusti u plodne ravnice Zapanog Capea prema obali, ostao je jos uvijek suh. Nesto kise je palo, taman toliko da mu ipak da malo zelene boje, ali jos uvijek premalo i sive oblake koji su nas dugo pratili iz Free State ostavili smo za sobom. Usput smo prestigli i jednu ogromnu kornjacu. Vozila je krivom stranom ceste (desnom) i nije se previse zbog toga uzbudivala. I sasvim sigurno bi ju uslikala, ali imali smo, eto, nevjerojatno srecu da se bas taj trenutak iza nas nasao jos jedan auto pa nam se nije bilo zgodno zaustavljati. Ako se usred dana i nemoze vidjeti puno travojeda uz cestu (velikih mesojeda u tom dijelu Afrike vec odavno nema), oni ostrijeg oka jos uvijek mogu uzivati u svijetu ptica. Ptice, bojim se, imaju jos manje smisla za poziranje, pa vam mogu ponuditi jedino male fincheve koje sam uspjela uslikati na jednom odmoristu. Prilicno sam sigurna da su ovdje pomijesani s vrapcima, a ove pticice zuckastih krila mogle bi biti i nesto drugo. Uspjela sam vidjeti i dvije ptice sekretarice. Jedna je uz cestu bila jako zapostena. Mozda je ulovila zmiju. Uspjela sam vidjeti i blue crane, prekrasnu veliku pticu elegantnog dugog repa (jako se ispricavam sto nemogu ponuditi i njihova hrvatska imena, ali zapela sam ovdje bez hrvatskog rijecnika, a ptice, sto bi se reklo kod Tarika, nisu bas moje podrucje) koja je nacionalni simbol JAR.

- 14:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.02.2006., četvrtak

Karoo - Tri sestre

Scenografija se u tih sedamstotinjak kilometara nije znacajnije mijenjala, osim mozda pokojeg oblacka ili oblika planine. Tek su nam se pozadine i njihovi nastavci sve vise i vise kocili. Cesta je prilicno dobra i prilicno ravna, sto bas, u kombinaciji s ne preuzbudljivim krajolikom, ne motivira vozaca da se ne pridruzi ostatku ekspedicije u drijemezu. I sva sreca da je kopilot (Susan) bas nesto prckala po CD-playeru i prisebno zdrmala Sefa za volanom. Nakon toga opet smo utonuli u monotoniju voznje kroz Karoo. Uz malo srece promijenila se straznjica slucajnog kamiona. Kako smo odmicali prema zapadu i dan postajao sve topliji moglo se vidjeti i sve manje zivotinja. Uspjele su naci nekakvi zaklon od zege dana. Stada krava, koja smo vidali u istocnom dijelu, prema zapadu polako potiskuju ovce. Karoo je poznat po uzgoju ovaca. Ali kad covjek vidi taj krajolik, pogotovo u suhom periodu, mora se zapitati kako? Farme su za nase pojmove (opcenito europske) prava prostranstva. Farma velicine 5000 hektara (ili 5000 nogometnih igralista) dom je otprilike 500-600 ovaca. Nagdje na pola puta izmedu Bloema i Cape Towna smjestile su se lokalne prirodne znamenitosti, planine malo drugacijeg vrha i razbile nam monotoniju krajolika. Tri sestre.

- 14:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.02.2006., petak

Karoo

Bloem se nalazi, kao sto to vec negdje spomenuh, na velikom sredisnjem platou visokom izmedu 1200 i 1500 m. Na sjeveru on se polako spusta prema pustinji Kalahari i nizinama pokrajine Limpopo (bushveld). Sredisnji plato obrubljen je Velikim zidom (Great Escarpment) koji ga na istoku, u obliku planine Drakensberg, dijeli od Natala. Ostali dijelovi Velikog zida nisu toliko spektakularni, barem ne oni na jugozapadu. Bas se i ne vidi na ovoj slicici, ali pratite planinu otprilike od Swazilanda, pa istocno (desno) od Losotha, pa sjeverno od Grahamstowna do Cape Towna, a onda naglo gore. Malo sam lijena danas (petak, pola 5) pa mi se ne da trazit bolju kartu. Nadam se da uvazavate :) Jedan dobar dio tog zapadnog dijela visoravni naziva se Karoo. Na jeziku Hottentota, kamena pustinja. I tako smo bas otprilike presavsi rijeku Oranje usli u pokrajinu Zapani Cape (Western Cape) i Karoo. Prije nekih dvadesetak dana u Karoo je pala kisa. Par centimetara (kak su mi rekli domaci, mozda 3). No to je bilo sasvim dovoljno da se Karoo zazeleni. Ovo zelenilo koje vidite, nije trava, nego mali grmici. Ima doduse i nesto travice, ali ona je niknula i zazelenila se nesto kasnije. Prije samo mjesec dana kad smo se vracali s godisnjeg cijeli Karoo je bio zut i spaljen od sunca. Ove planine bez vrha karakteristicne su za Juznu Afriku i okje su nastale tijekom geoloske povijesti erozivnim procesima. I sam Karoo je podijeljen na nekoliko dijelova: Gornji, Mali, Veliki. Veliki Karoo je s nase strane planina, dok se Mali Karoo nalazi s one morske strane izmedu dva planinska lanca. Gornji Karoo je najsusi. Legendarne su suse u Karoou. Bas je neki dan kolegi tata javio da je na njihovoj farmi u Gornjem Karoou, nakon godine i pol pala kisa. Centimetar i pol. Jednom je susa trajala 10 godina. Jedan je klinac kisu prvi puta vidio s 4 i pol godina. Padala je doduse na dan kad se rodio, al mislim da to njemu nije puno znacilo. Kisu na platou obicno prati prlicno jaka grmnjavina, pa se dijete prvelikom strahu zavuklo pod krevet, odakle su ga trebali silom izcupati: "Gledaj! OVO je KISA!"

- 15:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.02.2006., četvrtak

Put u Cape Town

Prije jedno dva tjedna nasa se mala delegacija zaputila u Cape Town. Svrha: prisustvovat kongresu lokalnih kemicara (kemija je, usput budi receno, bila zaista dobra). Nisam sigurna koliko smo traga ostavili, ali jos se konsolidiramo. Clanovi ekspedijcije: Irene (Uganda), moja malenkost, Matthew (Nigerija), Roshina, Susan, Sonopo (sto mu je zapravo prezime i svi, pa i oni koji mogu izgovoriti njegovo ime, ga tako zovu; zove se, zapravo, Molahlehi (za ovo prvo h jezik morate rasprostrijeti cijelom usnom supljinom, pa onda nekako progurati taj h), sto znaci izgubljeni) i, last but not least, Sef. Nakon sto smo uspjeli krenuti na vrijeme (ne bas cesta odlika Sefovih aranzmana), valjalo nam je prijeci otprilike 1070 ne bas prezanimljivih kilometara. Od rijeke Oranje (engl. Orange) i granice Free State dijeli nas je otprilike 200 km. Ljeto je, barem u nasem dijelu velda, kisna sezona i prosli mjesec imali smo dosta oborina. Uglavnom su to kraci gromki prolomi oblaka i ne gnjave nas danima (osim nedavno, kad im se bas svidjelo zadrzati nad Bloemom). Veld je zato ozivio bojama i zivotinjice neumorno koriste priliku. i opet sam u poljima uz cestu vidjela spring i ostale boke i nojeve, za kojima se nitko osim mene ne okrece. Na prvom zaustavljanju nahranili smo one kojima je u pola sest bilo prerano doruckovati (nemam tih problema :) ) i natankali sofere kavom. Usput smo zabavljali kucne macice, dok se njihova protezala i pokusavala izmamiti koji komadic dorucka. Ovoj dvojici ubrzo se u igri prikljucio jos jedan, a nakon pola minute zaspali su zajedno sklupcani. A o onome sto nas je docekalo iza rijeke Oranje mozda sutra.

- 13:51 - Komentari (5) - Isprintaj - #

01.02.2006., srijeda

Igqirha-nastavak

Nakon sto je, dakle, pripravnica pozvana u sluzbu, povlaci se iz drustvenog zivota ipodvrgava se strogoj disciplini. Za nju vrijede razliciti tabui i rituali, a mora se odreci seksa, duhana, alkohola i odredene hrane. Kako bi ocuvala fizicku i duhovnu snagu koristi razlicite prirodne pripravke za ciscenje i jacanje, te ritualna pranja. Velika paznja posvecuje se tumacenju snova, jer kroz njih ucenica spoznaje svoju vlastitu prirodu, ali i onu duha koji je je pozvao, odnosno zaposjeo. Dan zapocinje prepricavanjem snova uciteljici koja joj pomaze u interpretaciji. Doticaj sa svijetom duhova postize se svakodnevnim plesom i pjesmom, izgovaranjem svojevrsnih mantri i uzimanjem raznih biljaka koje induciraju stanje slicno transu. Sve to pojacava osjetljivost psihe i uma za podsvjesno. Dobra i iskusna igqirha tumaci snove, cita ljudska srca i umove, moze predvidjeti buduce dogadaje ili npr. pronaci izgubljeno ili nestalo i naravno lijeci. Svaka posjeduje svoj totem, odnosno zivotinju duhova predaka, ciji duh ju poziva u sluzbu i pokazuje mjesta na kojima raste ljekovito bilje. Sa duhovima predaka kontaktira zrtvovanjem zivotinja (koze, kokosi, vola) i domacim pivom. Njima se ispiru grijesi i zaziva prisustvo duhova. Naime, duhovi predaka zahtijevaju pivo i meso (pivo se prolijeva, a meso stavlja na spoj zida i slamom pokrivenog krova). Neki zaposjednutost igqirha duhovima usporeduju sa zaposjednutoscu proroka Starog zavjeta, i da kao i oni dozivljavaju neku vrst halucinacija i dobivaju poruke putem snova. Naime, amaXhosa potomci su negroidnih plemena koja su se prije otprilike 2000 godina uputila iz Centralne i Zapadne Afrike na jug i u 16. st stigla na podrucje na kojem obitavaju i danas. Smatra se da se u religijskim sustavima Zapadne Afrike naziru elementi Hebreizma (moguce preko Egipta) i da su odande otputovale i na jug. I mogla bih jos o tome pisati, ali ne stignem, jer je srijeda Dan koktela i kolegice me vec pozuruju. Neki drugi put Pozdrav

- 15:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #