beijos&abraços

31.01.2006., utorak

Igqirha

Igquirha (mnozina amagqirha) na jeziku naroda Xhosa (cit. Koza, zive na podrucju juzne obale JAR), oznacava, jako opcenito, tradicionalnog lijecnika. Zului ih zovu sangoma i koliko sam uspjela vidjeti njihova praksa i rituali se ne razlikuju previse. Religija Xhosa sastoji se u stovanju kulta predaka, Vrhovnog bica i ostalih duhova. Bog se, nakon sto je stvorio svijet i sve sto u njemu zivi, povukao na nebesa i upravlja svijetom, ali se bas i ne zamara i brine o svakodnevnim problemima i preokupacijama svog stvorenja. Tu brigu povjerio je duhovima predaka. Oni su mu izravno podlozni i odgovorni su za ponasanje svojih potomaka, te ih stoga mogu kontrolirati i disciplinirati. No, nemoze svatko komunicirati s duhovima predaka. Samo su neke, zene i muskarce, duhovi predaka pozvali u dozivotnu sluzbu. Uloga amagqirha je visestruka. Komuniciraju s duhovima i utvrduju uzroke nesreca i kako ih ukloniti, obavljaju obrede, otkrivaju i identificiraju vjestice i carobnjake (stoga ih, pogotovo u engleskom govornom podrucju, pogresno zovu "witch-doctors") i propisuju hamajlije i magicne medicine ne bi li se uklonilo zlo i uroci. Uz to, proucavaju i uce o ljekovitim svojstvima biljaka i lijecenju bolesti. Igqirhin poziv u sluzbu cesto se ocituje kao fizicka bolest koju joj je poslao bog preko predaka. Ta "osjetljivost" na duhove se s vjezbom tokom vremena jos vise pojacava. Nakon sto je pozvana, pripravnica se povlaci iz drustvenog zivota i pod paskom igqirhe prolazi naporno skolovanje, koje obicno traje od 3 do 5 godina. Ah, duznost zove...nastavak slijedi...

- 12:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

27.01.2006., petak

AIDS

Jedan od najvecih problema posaharske Afrike je AIDS i jedna od zemalja s najvisim postotkom oboljelih od AIDSa na svijetu je JAR. Prema procjenama organizacije UNAIDS krajem 2003. u JAR je virusom HIVa bilo zarazeno oko 21% stanivnistva (oko 5 milijona ljudi), a danas ta brojka dostize gotovo 30%. Oko 40% stanovnistva zivi na selu i ti dijelovi su pogotovo slabo razvijeni ili izolirani pa je vrlo tesko steci pravu predodbu o rasirenosti HIVa. Uobicajena metoda koja se u JAR koristi za pracenje sirenja HIVa su rezultati testova trudnica koje obavljaju prenatalne klinike. No u nekim krajevima zemlje one ne postoje. Zamjerka ovoj metodi je sto daje podatke samo za spolno aktivne zene, od kojih neke, zbog stigmatizacije koja prati zarazene od HIVa, nikad ni ne naprave test. Procjenjuje se da u JAR svake minute od AIDSa umire oko 600 ljudi. U JAR se koristi 11 sluzbenih jezika i pitanje koliko razlicitih dijalekata sto jos vise otezava informiranje. Cinjenica da je oko 20% stanovnistva nepismeno zasigurno ne pomaze previse. Vlada je pokrenula opsezne akcije informiranja, edukacije i prevencije kroz razne medije i cinjenica je da je oko 90% populacije svjesno opasnosti zaraze HIVom. No stopa zarazenosti se unatoc tome ne smanjuje. I sami smo mogli u nasim tiskovinama citati o silovanjima djevica, mladih djevojaka pa i beba, jer je ocito neka baba vracara zakljucila da bi to moglo biti ljekovito. Takoder, iznimno visoka stopa nasilja nad zenama i veliki broj "obicnih" silovanja su takoder potencijalni izvor zaraze. Pricali su mi o nedavnoj kampanji u kojoj su dijelili besplatne kondome....zaklamane za letke. Razni aktivisti se jos uvijek bore za povecanje broje pacijenata na anti retro-viralnim lijekovima (HIV je retro virus, odnosno svoju RNA prepisuje u domacinu u svoju DNA, koja zatim proizvodi virusove proteine i nove male viruse). Danas ih je na anti retro-viricima oko 100 000, iako je im je cijena znatno pala. U prosincu 2005. zavrsila je akcija WHO (3x5) koja je u 2 godine trebala opskrbiti 3 miliona pacijenata anti-retroviricima (uspjeli su za samo 1.2 miliona njih). 2000. je predsjednik Thabo Mbeki javno doveo u pitanje vezu izmedu virusa HIVa i AIDAs, oslanjajuci se uglavnom na americke "poricatelje". Jedan takav pojavio se i u JAR, strucnjak nutricioist Dr Matthias Rath, cije se teorije posebno svidaju Ministrici zdravstva , Mantombazana Tshabalala-Msimang. Po njemu, anti-retrovirici su u biti neefikasni i stetni i promicanje njihovog koristenja je rezultat pohlepe farmaceutske industrije. On promice tzv. prirodno lijecenje, koje se sastoji u koktelu vitamina, amino kiselina, minerala i elemenata u tragovima. Njegove metode spremno je napala svekolika znanstvena zajednica. U nekoliko primjera koje je navodio kao uspjehe svoje metode, utvrdeno je da su cijelo vrijeme bili na anti-retroviricima. I sam stav Ministrice izazvao je zaprepastenje: pojavila se u javnosti s Rathom i promice korisnost prehrane u borbi protiv AIDSa i preporuca cesnjak, ciklu i ostalu zelenjavu. Sto se naravno nemoze poreci, dobra prehrana pacijenata s AIDSom nuzna je za uspjesnu borbu protiv opake bolesti. Ali ja ju ni jednom nisam cula kako kaze ljudima da su nuzni i arv. Na pitanje novinara bi li se i sama podvrgnula takvoj terapiji postaje agresivna. Svi dosadasnji znanstveni izvjestaji zakljucuju da je borba protiv HIVa i AIDSa bez arv neuspjesna, ali ipak ukljucuje holisticki pristup. Naravno da se o motivima farmaceutske industrije moze debatirati bez kraja i konca: Brazilska vlada je 2005 imala veliki okrsaj s kompanijom Abbott ne bi li se domogla patenta za arv Kaletru i proizvela jeftiniji generik. A nedavno su i WTO i G8 zestoko debatirali o fleksibilnijim pravima na intelektuano vlasnistvo na tom polju, a rezultati koje niposto ne idu na ruku siromasnim zemljama 3. svijeta. Po nekima, podrska prirdnom lijecenju mogla politicki i ekonomsk motivirana, kao posljedica nemogucnosti nabavljanja arv. Naravno, u pitanju je cijena lijekova, ali i nacionalni ponos: zasto bi razvijene zemlje diktirale JAR kako se boriti protiv AIDSa. Ministrica je na akciju "3x5" izjavila da "nitko nije pitao JA " sto misli o prijedlogu, umjesto toga nametnuta je iz Zeneve. I tako se prica o tko, kako i zasto o AIDSu u JAR nastavlja, bez konacnih ili barem efikasnijih odgovora i rjesenja nastavlja..kao i cinjenica da jos uvijek svake minute umire 600 osoba i da se broj zarazenih jos uvijek nesmiljeno povecava.

- 14:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

20.01.2006., petak

Aktualno

Jucer je u 89. godini umro najbogatiji Juznoafrikanac i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Anton Rupert poceo je graditi svoje poslovno carstvo na duhanu i cigaretama. 40tih godina proslog stoljeca u garazi je organizirao proizvodnju cigareta (izgleda da place predavaca kemije na Sveucilistu nisu bas bile sjajne). Iz te skromne radionica izrasta je konglomerat Rembrandt, koji se tijekom vremena rasformirao u Remgro (investicijsku grupaciju vrijednu 62 milijarde $) i Richemont (luksuzni proizvodi kao sto su npr. Cartier, Dunhill (odjeca), Seeger (kozne torbe); Piaget, Baume & Mercier i Vacheron Constantin (Svicarski satovi) i Montblanc (nalivpera i ostali pisaci pribor), Stuyvesant, Rothman's, vrijednosti 141 milijarde $). Vlasnik je i ulagac u proizvodnju vina te lanca privatnih bolnica Medi-Clinic. Danas se poslovno carstvo Rupertovih proteze na vise od 100 kompanija na svih 6 kontinenata). Rupert je, izmedu ostalog, bio i veliki filantrop i pokrovitelj umjetnosti. Jedan je od osnivaca organizacije za zastitu prirode World Wildlife Foundation (WWF). Kao pripadnik politicke i poslovne elite Apartheida, jedan je od prvih poslovnih ljudi koji ej uocio neodrzivost takvog sustava. 1960tih organizirao je cocktail party na koji su bili pozvani gosti svih rasa. Na jednoj konferenciji 1980tih savjetovao je tadasnjeg predsjednika vlade P. Bothu da se rijesi starih jastrebova Apartheida (“get rid of the dead, stinking albatross of apartheid”). No, ipak je izbjegavao ulaziti u otvorene sukobe sa sustavom. A zasto zapravo pisem o njemu? Gosp. Rupert je susjed gde. Sefice u Onrusu (necete ga naci na karti, ali mozda nadete Hermanus ~ 100 km od Cape Towna). Evo njegove vikendice: Ovaj bijeli baloncek je na njegovoj novogodisnjoj zabavi zamijenio puni mjesec. A bilo je tu i zive muzike, hrpe posluge i jos kojecega (to kojecega smo si samo mogli zamisliti :( ). Dakle, plan je bio: iznajmiti pedalinu, skockati se, i zaploviti niz lagunu: inscenirati brodolom i docekati spasitelja(e) prezimena Rupert (sinovi, unuci, necaci ili rodaci u bilo kojem koljenu dobro dosli). No, onda smo se dosjetile da bi nas vjerojatno prvi spazili i spasili nekakvi tjelohranitelji i da Ruperti ne bi opce imali sanse izvest junacko djelo, pa smo, na zalost, morale odustati. Jos je jedan dogadaj uznemirio Juznoafrikance. Podpredsjednica je nedavno ljetovala u Dubaiu i sa sobom je, uz obitelj, povela i svoju prijateljicu. A sve na racun poreznih obveznika, koji su aranzman platili oko 400 000 randa (otprilike isto toliko kuna). Konentar predsjednikovog glasnogovornika: "Pa u redu je da gospoda podpredsjednica zeli ugodni odmor i da je zeto povela prijateljicu...nece valjda povest neprijatelja".

- 10:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #

18.01.2006., srijeda

UShaka

Jedna od atrakcija Durbana i je veliki akvarij, imena UShaka Zulu, smjesten u staroj, hrdavoj olupini broda (barem tako izgleda). Ulaznice nisu bas jeftine, ali zato mozete uzivati u svakojakom morskom zivotu Juzne Afrike. Usput mozete nesto popiti, pojesti i dodatno potrositi novce na razne dinde, a mozete se u sklopu kompleksa okupati i u gumenim camcima provozati umjetnim kanalima. Jedna od vrsta pingvina koji zive na obalama juzne Afrike. I nekoliko malo opasnijih ribica: I naravno jos puno toga. Akvariji su uredeni kao stari ormari, skrinje i ostali dijelovi potonulog broda. A ako vam je bas dosta zurenja u akvarije mozete napraviti pauzu i pogledati show dupina ili tuljana (preporucam oboje :) : Durban je grad koji se ubrzano izgraduje, pogotovo uz obalu. Tako se, na primjer, uz UShaku gradi novi stambeni centar koji ce imati svoju vlastitu morsku aleju. Svojim brodicem buduci ce vlasnici moci uploviti u svoju ulicu i sparkirati se pod prozorom.

- 13:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

17.01.2006., utorak

Durban

Cilj naseg izleta u Natal bio je, kao sto rekoh, Durban. Durban je treci grad po velicini i jedna od najvaznijih luka u zemlji. Nalazi se na toplom Indijskom oceanu i KwaZulu-Natalci u ljetnim mjesecima uzivaju u ugodnih 20-i-nesto morskih C (cega sam se sa zaviscu sjetila ovog godisnjeg kad sam se pokusala okupati u Atlantiku). Nakon sto smo se probili kroz crveno-smede boje suhe Free State i Drakensberg, docekala nas je potpuno drugacija scenografija: obilje zelene boje, tropskog raslinja i raskosnih vrtova. Pravo osvjezenje i izvor zavisti stanovnika unutrasnjosti koji zeljno iscekuju i pozdravljaju svaku kap kise koja padne na platou. Na vremenskoj prognozi mogucnost oborina izrazava se u postocima (pa cak i 30%), a svaki ljubitelj svog vrta posjeduje spravicu za mjerenje kolicine oborina i sa strepnjom iscekuje racun za vodu. Ovaj izlet se je dogodio tamo negdje u listopadu i u tom dijelu godine (pocetak proljeca) Natalci ocekuju ugodno i toplo vrijeme, ali mi nismo bili te srece: izlet nam je kvarila kisica. Pa su sve to, s obzirom da nije tipicno, povezali s mojim dolaskom :) Kao sto sam vec rekla, negdje tamo na pocetku, centrom grada samo kad je neophodno. Zato smo grad obisli autom (stoga, nema slikica :( ). Jeannina (sefova gospoda) sestra Paula u Durbanu zivi vec gotovo 30 godina, pa eto njenih opazanja o promjenama koje su se dogodile nakon '94: Durban je bio iznimno popularno turisticko srediste, sa brojnim, lijepim hotelima koji se protezu duz pjescanih plaza. Oni su, naravno, jos uvijek tamo, ali turista, pardonceg bijelih turista tamo vise necete sresti. Sad uglavnom iznajmljuju sobe i bungalove u B&B izvan centra. Uz rivu se nekad nalazila i djecja bolnica, koja je u meduvremenu nekud nestala i kompleks zjapi prazan i polako propada. Ono sto me se posebno dojmilo, vec i u Bloemu, je da su ulice prljave i pune smeca (ako usporedim sa Zagrebom, koji je jedan od najciscih gradova koje sam ja vidjela) i sto gradu daje tuzan odojam zapustenosti i dojma da to njihove stanovnike bas i ne pogada previse (na ogorcenje onih koji su se nekad brinuli da to nebude tako). Zaustavili smo se na rivi i prosetali do mora. U listopadu je ocean bio hladan, siv i "prilicno" valovit, na sto su domaci izjavili da je miran. Pa sam ja onda napravila usporedbu s na nasim morem i kak nas "bazencek" zna biti potpuno ravan, na sto oni:"Kak, ravan?!" Pa...ravan, ravan. Sto si ipak nisu uspjeli predociti. Takvo "mirno" more zato privlaci veliki broj daskasa. Durbanski zaljev otkrio je 1497 Vasco da Gama na sam Bozic i prozvao ga prigodno Port Natal (Natal = Bozic). Prvo naselje ovdje su podigli tek 1823 britanski trgovci. Iako se naselje nalazilo na teritoriju plemena Zulu, prihvatili su ga jer im omogucavalo trgovinu slonovacom. Naselje se razvijelo i na kraju dobilo ime po Guverneru provincije, Benjaminu D'Urbanu. A onda je uslijedila velika seoba Boera (Bura) i carke sa Zuluima, ali tome cu posvetiti jedan od slijedecih postova. 1843 god. Natal je postao dio britanske kolonije Cape (Cape Colony) i poceo se naglo razvijati. 1860. Britanci su uvezli prve Indijce, kao jeftinu radnu snagu na plantazama secerne trske i 1883. vec ih je bilo vise od 30000. Jedan od njih bio je i Mahatma Gandhi, koji je u Juznu Afriku stigao 1893 i ostao 21 godinu, boreci se za gardanska prava Indijaca u toj zemlji. Durban je jedan od najkozmopolitskijih gradova u JAR. Gotovo polovica stanovnika je azijskog podrijetla, uglavnom Indijaca. Imaju svoju cetvrt sa brojnim indijskim restoranima i trznicama koje nude egzoticne zacine.

- 14:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

13.01.2006., petak

KwaZulu-Natal

Ovdje sam vec tri mjeseca i s obzirom da sam blog zapocela tek nedavno, neko cu ga vrijeme pisati sasvim nasumicno i nekronoloski dok ne potrosim slikice koje sam do sada skupila. O Bloemu vam za sada necu pricati, sve dok ne budem pricu mogla podebljat slikama. A do price o Bloemu, ili necemu drugome, par rijeci o izletu u pokrajinu KwaZulu-Natal, tocnije u Durban. Kao i svi moji izleti do sada i ovaj je aranzman ostvaren uz nesebicnu pomoc mog sefa i njegove gospode, cija sestra zivi u Durbanu. S obzirom da se Durban nalazi na obali Indijskog oceana od Bloema ga dijeli dobrih 6-7 sati voznje. Nakon par sati voznje prilicno jednolicnim poljima (veld, cita se feld) pokrajine Free State u smjeru istoka valjalo nam je prijeci planinski lanac Drakensberg. Iz samog imena planine se vec moze vidjeti da su ljudi koji su joj dali ime tamo vidjeli nekakve zmajeve, ali o tome ne mogu dati osobna svjedocanstva i domaci me uvjeravaju da ih, ako ih je nekad tamo i bilo, vec dugo nitko nije vidio. Na samom ulazu u klanac, koji je jedan od rijetkih prolaza kroz taj planinski masiv, nalazi se jedan od nacionalnih parkova JAR, Golden Gate. Ako imate srece, vozeci se kroz njega moci cete vidjeti nama egzoticne divlje zivotinje. Ovdje sam prvi put ugledala gazele (a mozda su i antilope?), slobodne u prirodi. Afrikanci ovu vrstu zovu springbok. Doduse ova slika snimljena je na sefovoj farmi. Netko ostrijeg oka mozda ih moze vidjeti i na gornjoj slici. Naime cim smo im se priblizili, pobjegle su dalje u polje i nastavile pasti promatrajuci nas krajickom oka. Opcenito, te divlje zivotinje nemaju bas osjecaja za turiste koji bi ih rado uslikali. Farmeri springboke vole uzgajati na svojim poljima zato je im meso izvanredno ukusno. Drakensberg je prirodna barijera izmedu sredisnjeg ravnicarskog platoa i istocne obale JAR. Izmedu ostalog, omiljeno je izletiste i mjesto za godisnji odmor. Prepun je malih hotela koji svojim gostima, uz uzivanje u jos uvijek netaknutoj prirodi i beskonacno svrljanje planinskim stazama, nude i sve pogodnosti gradskog zivota, pa tako mogu uzivati i u fitnes i wellness centrima. Naravno, posluzit ce vam uz sve to i ukusnu papicu. O cemu mogu posvjedociti :). Vracajuci se kuci iz Durbana, zaustavili smo se u hotelu pod imenom Mala Svicarska i predahnuli uzivajuci u pogledu. S obzirom da vrijeme nije bilo bas najbolje i planine su bile u izmaglici, nisam uspjela napraviti bas puno fotografija. No nadam se da ce biti jos prilika. Juznoafrikanci vole reci da u njihovoj zemlji vise nema puno divljih zivotinja i da je za safari-turizam bolje otici u neku sjeverniju africku zemlju. Sasvim sigurno da ih vrstama i brojem vise nema onoliko koliko ih je bilo na pocetku koloniziranja, ali vidjeti u veldu jato nojeva ili stado antilopa (ili mozda gazela?) kako mirno pase uz sam rub ceste je zaista neponovljivo iskustvo. Domace ovakvi prizori vise uopce ne uzbuduju, ali ja se jos uvijek okrenem za svakim nojem. Tako smo, protezuci se nakon rucka i razgledavajuci pogodnosti koje pruza Mala Svicarska, upravo ispod teniskog igralista ugledali par zebri.

- 12:13 - Komentari (5) - Isprintaj - #

11.01.2006., srijeda

Male kucne zivotinje

Svrljajuci po Darkwolfovom blogu naisla sam na slikice malih zivotinjica koje vam, u domovini, mogu zagorcati zivot. Istrazivajuci faunu Juzne Afrike i ponukana vlastitim iskustvom, zakljucih pridodati listi jos nekoliko malih napasti koje bi hrvatskim istrazivacima africkih bespuca mogla upotpuniti dozivljaj. Dakle, JAR je ponosna domovina skorpiona porodice Buthidae. Iako svi skorpioni imaju otrov, od 1300 poznatih vrsta, samo vas njih 30-tak moze ozbiljnije ugroziti. Jedan od aranzmana koje nudi moj sef je i obilazak njegovih farmi. Prije nego sto se vratio kemiji, sef se bavio stocarstvom i jos uvijek posjeduje nekoliko farmi na sjeveru zemlje. O njima nekom drugom zgodom. Dakle, nakon ugodne vecerice, odnosno par izrostiljanih janjecih kotleta (a rostiljanje se kod njih zove braai), ugodnog lejskarenja na terasi i razmisljanaj o smislu zivota i postanku svemira, naumismo poci na pocinak. Kuca na ovoj farmi je prilicno stara i slabo odrzavana i koriste je uglavnom preko vikenda kad su u obilasku i kontroli. Pukotine u zidovima predstavljaju idealno skloniste za svakakve male zivotinjice. S obzirom da bas taj dan nismo imali struje, bauljali smo okolo uz svjetlost svijeca i bas kad sam naumila slozit si krevet...nesto me ujede..ozbiljno...I bas sam si mislila...pa nije valjda skorpion. Ispustim svijecu...kad ono...bas skorpion. Prva reakcija mog sefa bila je zgurati moje jadno stopalo u vrucu vodu (s obzirom da je toksin vjerojatno protein, to bi ga trebalo denaturirati i uciniti neskodljivim)...nije bas pomoglo. Stopalo mi je malo nateklo i nakon nekog vremena u nozi su se pojavili zmarci (zlu ne trebalo, ak vam se nekaj slicno dogodi da znate) i bol je postala prilicno jaka pa nisam spavala cijelu noc. No prije odlaska u krevet i iscekivanja daljnejg razvoja dogadaja ipak sam se uspjela istusirati (ak bas moram zaglavit usred niceg abarem da bude u nekakvom stilu: najbliza bolnica udaljena 150 km). Izlazim iz kade, a kad ono izleti ispod podloge nekaj odurnog...E, tu vise nisam imala snage zvat u pomoc i bilo mi je skroz svejedno. Tijekom noci, zmarci su se popeli malo iznad koljena i bol nije popustala. Nastavili smo obilazak farme u jutro, ali nemogu reci da me je bas previse zanimalo. Jedna od terapija koju smo iskusali i koju upotrebljavaju lokalni stanovnici bila je umociti ugriz u parafin...al ni to nije bas pomoglo. Kad smo se taj dan vratili u civilizaciju (Bloem), otisli smo do hitne za svaki slucaj pa su mi dali nekakve fine analgetike i antihistaminike od koji su ubrzali oporavak i eliminirali bol..najgora je zapravo bol, koja se da durati, ali ipak nemozes spavati i ide ti na zivce. Poslije su me tjesili...zamisli da je to bio veliki smedi skorpion (ti su navodno otrovniji)...pa mogla je biti i zmija...ma nije to nikaj, mene su upikli barem 5-6 puta...mozete si mislit kak mi je to pomoglo... I jos jedna prica vezana uz skorpione: Negdje u jugoistocnoj Namibiji zive plemena koja se bave stocarstvom. Ono se je u davnim danima sastojalo od uspjesne diverzije na podrucje susjednog plemena i odvodenja njihove stoke. E, kad jedna takva akcija nije uspjela, ratnici su se bili prisiljeni vratiti kuci praznih ruku. I kako nisu imali druge hrane, ispod kamenja su izceprkavali skorpione.

- 07:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

09.01.2006., ponedjeljak

Lekcija prva

Afrika za pocetnike

Ovih je dana otprilike zavrsilo prvo tromjesecje, od planirane dvije godine, mog boravka na crnom kontinentu i uspjela sam, konacno, malo podebljati svoj foto-album i srediti prve dojmove. Moja baza nalazi se u Bloemfonteinu (o gradu i njegovim stanovnicima spjevano je i uglazbljeno podosta stihova, uglavnom posprdnog karaktera; a prvo pitanje koji mi postavljaju domorodci je pomalo zgranuto:"Pa zakaj bas Bloem?!"), u samom centru Juzne Afrike i predstavlja prilicno dobro polaziste za daljnja istrazivanja (geografska i znanstvena, sto me je u prvom redu i dovelo ovdje). Stanovnike Juznoafricke Republike prozvao je Nelson Mandela "nacijom duge". Mjesavina su razlicitih rasa i boja, jezika, religija i kultura. Koje, na zalost, ne egzistiraju uvijek najsretnije. Danasnji Juznoafrikanci potomci su bijelih Europljana, Bantu crnaca i prastanovnika, naroda San (busmana) i Khoi (Hotentota) i Azijata, uglavnom Indijaca i Malajaca, koje su Englezi doveli kao jeftinu radnu snagu. Sporazumijevaju se na 11 sluzbenih jezika Juzne Afrike, a najvise se koriste engleski i afrikaans (s obzirom da se bijeli domorodci slabo koriste "crnim" jezicima). Juznoafricka Republika (u daljnejm tekstu JAR) se danas smatra demokratskom zemljom. Nakon promjena koje su se dogodile 1994 i konacnog sloma Apartheida (politike koja je aktivno promicala segregaciju crnog i bijelog stanovnistva), crni Juznoafrikanci skoluju se zajedno s bijelima i sudjeluju u javnom zivotu zemlje (mozda sad malo i ravnopravnije od svojih bijelih zemljaka).

- 14:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #