Moj pinklec

srijeda, 09.11.2016.

Maksimir

WP_20160516_14_32_30_Pro
( Flickr, Puzzaa - J. )




Maksimir, to je nešto moje.
Večina u taj park, nastao još krajem 18 st., ulazi na glavni ulaz, kraj Vratareve kućice i onda neki prema Vidikovcu, neki u ZOO., neki na dječje igralište, neki do Mogile. Uglavnom ljudi imaju svoje rute, ovisno o tome jesu li mladi ili stari, zaljubljeni, tužni, sretni, sa djecom, sa biciklom, sa psom, sa društvom.......
Park je lijep u svako godišnje dobe i sasvim je svejedno uz koje se jezero šeće, da li se sjedi u Dolini dalija ili kod Švicarske kuće, ispija kava na Vidikovcu, ili samo šuti kod Sv.Jureka.
Park će velikodušno dati svakome baš ono što mu treba.
Meni najčešće treba baš ovaj djelić parka sa fotke.
Tu ima malo posjetilaca, najčešće isti, domaći, iz kvarta.Tu se patke brčkaju i pokazuju nam svoje pačiće, tu se drveće najljepše ogleda u vodi, tu se crvenoglavi djetlić najjasnije čuje, kornjače mirno drijemaju na kamenom rubu, vjeverice pretčavaju preko staze, labudovi ponosno klize po mirnoj površini jezera. Tu stanuje ispunjena tišina. Tu sam gledala najljepši ples labudova na zaleđenoj površini jezera.
Trebam li vedrine, onda se popneno malo više , sjedimo na klupi, cerekamo se jezero, šuma, nebo i mi.Uz to jezero se u ženskom društvu pjeva, pušta glas, uči vrištati i tako otpušta nagomilani stres. U muškom društvu se ne vrišti, jer, Bože moj, bilo bi krivo protumaćeno, već se priča tiho, hoda pažljivo da se ne remeti tišina.
U park ulazim na glavni ulaz samo kad , nekog tko nije iz mog pinkleca, upoznajem sa Maksimirom.
Park i ja imamo svoje puteve...
Bliznec i ja svoje razgovore... na mostu su izgovarane riječi povjerenja u budućnost koja se realizirala u još ljepšem izdanju... tu , na istom mostu mačke me zavode ,jer znaju da volim pse.....tu je sve, nešto moje.
Tu sam i ja Maksimirova.

- 11:46 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga

  • četvrtak, 31.01.2013.
    Moj pinklec

    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje.
    Dobila sam ga na dar.
    U njemu čuvam kapljice rose...... neke poklonjene, neke ukradene, neke koje su se same ušuljale u pinklec, neke koje sam sama sakupljala za vrijeme nekih jutarnjih šetnji.
    A svaka kap je svijet za sebe, priča za sebe, jedan tren, jedan život, doživljaj, osoba....i opet sve to zajedno u toj istoj kapi..... tuđoj... mojoj... svojoj....
    U pinklecu su i kamenčići. Oni čuvaju kapi, čuvaju priče i energije mjesta i ruku koje su ih sakupljale u nježno stavile u pinklec.Tu je kamenčić iz Zelenjaka, Jojoovi kamenčići iz Španjolske,Dodoov veliki kamen sa Biokova i kamene skulpture sa Paga, Đurin iz Međugorja, onaj iz Maksimira.....
    U pinklecu nosim i Brazdine fotke sa uhvaćenom ljepotom.
    Pinklec je moj, sve u njemu je moje, a opet ništa nije moje. On je na mom ramenu, ja sam u njemu ,zajedno sa anđelima koji se igraju u njemu, koji ga ponekad i nose.




od 5.5.2013. 12.00h

  • Flag Counter

Fotografije

  • BRAZDE ( Flickr )
    ZB ( Flickr )
    ( osim ako nije posebno napomenuto )