Gospoda Glembajevi


- Klanjam se, draga barunice!
- Oh, to ste vi, gospodine Krleža! Još uvijek čekate svog šofera?
- Na žalost, da! Nikako da stigne. A vaša svojeglava služinčad?
- Ah, gospodine Krleža, izludjet će me.
- Još uvijek oblače bijele kute?
- Ah, na to sam već navikla, pa čak i na to da oni meni naređuju kada ću jesti i spavati, ali nikako ne mogu podnijeti što mi bez pitanja svakoga dovode u kuću. Jučer su, zamislite, doveli vezanog Napoleona. Priznat ću vam, naravno, u strogoj diskreciji, da sam gotovo sigurna kako je to vezanje obična varka. Već jutros su ga, naime, odvezali, a on je zataknuo desnu ruku u kaput i šeće mojom vilom kao da je to njegov Louvre. Bojim se čak da ne nagovori služinčad da me otruju. Ah, evo, zovu me na ručak. Moram požuriti, jer su u stanju i mene zavezati ako zakasnim.
- Kisdihand, draga barunice, klanjam se!
Bilo mi je neobično zadovoljstvo popričati s vama, gospodine Krleža. Želim vam od sveg srca da se napokon pojavi vaš šofer.