modne osamdesete
20.06.2007., srijeda
Prijatelji stari, gdje ste?
|
Ovih dana me posjetila moja crvenokosa prijateljica, iz susjedne istočne države, nadružile smo se dva dana i bilo nam je teško kad smo se morale rastati. Ali, duša nam je malo lakša i ispunjenija. Evocirali smo uspomene iz studentskih dana, pa smo se sjetile i ove anegdote. Nekima i nije, pače, reklo bi se , tužna priča iz života. Bilo je to, recimo, na primjer, hm, tu negdje,....aproksimativno, proljeće, 1989.g. Prethodila je topla zima , bez oborina, kao što je i ova. Studentski dom-mjesto radnje. Koji-nije važno. Lica: visoka Maja crvenokosa ja cimerica student politologije, visok, markantan, naočit (!), sada poznati novinar Hodalo se po tulumima, da bi se shvatilo da stalno na njih dolaze 50-ak istih faca. Društvo je bilo veliko, ali sve nas je vezao isti stil života i interesi-koncerti, kinoteka popodne, izložbe, biljar, i sl.. Visoka Maja, poznata po izjavi :"Nisam opasna kao što izgledam. Puno sam opasnija!" je bacila oko na Naočitog, samo što je furt sa sobom vukao odeblju plavušicu. No, počeo se pojavljivati na tulumima sam, bez pratnje, te počeše frcati iskre sa obe strane. Bio je četvrtak, najuzbudljiviji dan za izlazak, kad nas je na podnevnoj kavi u atriju OKC-a obavijestila da Naočiti stiže navečer, da je cimerica dobila nalog za privremeno iseljenje, te da će propustiti izlazak u lap-gjuru-kinoteku-melin-fanatic-kulušić-štatijaznam. Ajde, preživjećemo jedno večer i bez nje, kad se već tako zakuhalo oko Naočitog. "Jajce večeras mora pasti!"-visilo je zraku. Sutradan podne , sretnemo prognanu cimericu. Nije sigurna može li se i smije vratiti u sobu. Pazite, onda nije bilo mobitela, telefoniralo se na žetone sa javne govornice ili iz pošte. Crvenokosa, poznata ko žena od akcije, odluči da pokucamo i provjerimo situaciju, tobož, je li, hitna nam je nekakava bilježnica sa predavanja. A petak popodne! Bilježnica! Dabome! Crvenokosa pokuca lagano na vrata. Ništa. Pa opet lagano i tiho zavapi: "Maaajooo, ja sam!" Nije uspjela ni reći do kraja, kad se naglo otvaraju vrata, a visoka samo što ne strelja! Isusek, najebali smo! Ajde ulazite, gdje ste do sad? Mi bile u prolazu, pa.... Sjedajte, idem kuvat kavu! Hm...nešto nam situacija nije baš bistra. Mislim si, bolje da šutim. Evo i čuvene kave u fildžanima, sa zlatnim rubom i polumjesecom i zvijezdom na dnu. Šećer u kocki sa strane. Njena kava nema cijenu. Neugodan muk prekida Crvenokosa, oprezno, ne da joj vrag mira: Pa, Majo, šta ima? Ništa Kako ništa? Pa tako Jel bio? Je Do kad? Do pol 3 -tajac- Mmmmm...pa šta ste radili? Razgovarali O čemu? Pa o njegovim starcima, ćaća mu je oficir, pa kako mu je bilo u JNA,.... ( o, jadna Maja, sigurno je čula sve u tančine o prekomandi iz Bileće u Kumanovo) I šta je bilo? Ništa. Kako ništa? Pa ne da pitjke! Crvenokosa zanijemila, ja van sebe. Isuse i Marijo! Na što je ovaj svijet spao! Pa je li moguće? Visoka Maja razočarano, ali ipak ponosito klima glavom:" Da, da, istina je,..." Eto, tako vam je to bilo u proljeće hiljadudevetstoosamdestdevete. Ne ponovilo se. Pozdravljam sve novinare Jutarnjeg lista, Sportskih novosti (njih naročito), Glorije, u svim tv i radio redakcijama ...a i sve one u raznim ministarstvima i saboru koji u dokolici čitaju ovaj blog. |