< | studeni, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Prekjučer u tihim popodnevnim satima prizor od kojega poleti srce. Gore visoko u razini aviona horizont je iscrtalo najveće jato (jata) ždralova i uopće ptica selica koje sam ikada vidjela u životu. Tisuće ptica u kasnom bijegu pred zimom i u zacrtanom pravcu sa dalekog sjevera na topli jug. Nepregledno mnoštvo koje upravo napušta kopno i hrabro kreće na dug let preko mora u višestrukoj V formaciji na putu za Afriku. I koje se igrom slučaja (?) vozi po upravo formiranom svjetlosnom autoputu između dvostrukog sunca, pravog i zrcalnog (refleksija o burne mliječno-prozirne oblake). Predivno. I ujedno prizor koji potresa, kao živi podsjetnik da mimo (iznad) naše automatizirane prizemljene svakodnevice teče jedan paralelan drevni raspored kojega se naši životi malo tiču. Pitanje osobne i civilizacijske prolaznosti. Iste su ptice letjele za Sumerana, Egipćana, Rimljana, Franaka, Bizanta, Osmanlija, lete i za nas. I svi i sve će proći. A ptice će, dok ih bude, letjeti. |