Prekjučer u tihim popodnevnim satima prizor od kojega poleti srce. Gore visoko u razini aviona horizont je iscrtalo najveće jato (jata) ždralova i uopće ptica selica koje sam ikada vidjela u životu. Tisuće ptica u kasnom bijegu pred zimom i u zacrtanom pravcu sa dalekog sjevera na topli jug. Nepregledno mnoštvo koje upravo napušta kopno i hrabro kreće na dug let preko mora u višestrukoj V formaciji na putu za Afriku. I koje se igrom slučaja (?) vozi po upravo formiranom svjetlosnom autoputu između dvostrukog sunca, pravog i zrcalnog (refleksija o burne mliječno-prozirne oblake). Predivno. I ujedno prizor koji potresa, kao živi podsjetnik da mimo (iznad) naše automatizirane prizemljene svakodnevice teče jedan paralelan drevni raspored kojega se naši životi malo tiču. Pitanje osobne i civilizacijske prolaznosti. Iste su ptice letjele za Sumerana, Egipćana, Rimljana, Franaka, Bizanta, Osmanlija, lete i za nas. I svi i sve će proći. A ptice će, dok ih bude, letjeti.
Post je objavljen 30.11.2017. u 19:45 sati.