MODESTI BLEJZ

Viktor Ivančić: O akademskoj orkastraciji

"Odgovarajući na pitanje ‘Što je nama danas Miroslav Krleža?’, Predrag Brebanović zapravo ogoljuje i rasvjetljava pregnantna nastojanja da se Krleža kritički razoruža kroz proces njegove akademske pretvorbe u hrvatskoga klasika i građanskoga pisca. Da se dakle učini prikladnim i bezopasnim, da se obavi njegovo retroaktivno pripitomljivanje."
"Razlog Krležine nepodnošljivosti, između ostaloga, leži u činjenici da je on upravo zastrašujuće aktualan kritički pogon, štoviše, cijela kritička industrija koja osporava same temelje suvremenih, današnjih društava: od neoliberalizma i nesmiljene kapitalističke eksploatacije, pa do pseudodemokratskih ambalaža za faktičke strahovlade. Nema lektire, bez obzira na vrijeme njezina nastanka, koja na uvjerljiviji način tretira naše tekuće debakle: i dekadentni raspad Agrokorova carstva (sve sa poživinčenim stanarima onog dvorca pod Sljemenom), i trenutnu hrvatsku parlamentarnu lakrdiju, i demokratski konstituiranu diktaturu u Srbiji, i amputaciju morala iz bitaka ‘za nacionalnu stvar’…

Odatle, uz druge razloge, napor koji se poduzima da Krleža – bio on promatran iz estetske ili ideološke sfere – ne živi kroz autentičnu snagu njegova djela, kroz njegovu umjetničku i kritičku aktualnost, već kao puka spomenička veličina, i to spomenik koji će biti izvajan po mjeri nacionalno-romantičnih vizija, izložen sentimentalnim pogledima i ptičjim govnima, dakle kao krotki i statični nacionalni ukras, pri čemu će pisac biti učinjen u odgovarajućoj mjeri neprepoznatljivim.

Ako se tu radi o tekstu i kontekstu – ili, načinimo li korak dalje: o nekadašnjem Krležinu tekstu i današnjem kontekstu (a taj je kontekst tragično sličan onome od prije stotinjak godina, onome protiv kojeg je pokojni pisac bio usmjerio svu svoju stvaralačku energiju) – onda je na stvari pokušaj da se preko akademske interpretacije stvori utisak kako taj tekst ne samo što kritički ne razara taj kontekst, nego ga opslužuje. Krleža, drugim riječima, može biti ‘naš suvremenik’ jedino kao naš pobornik i naš privrženik; ne kao netko tko vrijeđa vladajući poredak i – najgore od svega – nacionalne osjećaje.

To je, naravno, nemoguća misija, jer je Krleža dovoljno snažan pisac da se i posthumno brani. Svjesni toga, njegovi tendenciozni tumači, njegovi pripitomljivači, nerijetko posežu za golim intelektualnim nasiljem. Možda bi se, pod kamenim grbom Akademije (a ova je, opet, uvijek pod zastavom vladajuće državne politike), moglo govoriti o dentalitetu čopora: o riješenosti da se čupaju zubi opasnim – a neizbježnim – sunarodnjacima; sve kako bi klasik koji nam se dogodio ustupio mjesto klasiku kakav nam je potreban."