MODESTI BLEJZ

Srećko Pulig: ‘Totalitarna komunistička Jugoslavija’ i ‘demokratska Hrvatska’

"Isprva, činilo se, samo ‘teorijske’ teze o dva povijesna ‘totalitarizma’ – ‘fašističkom’ i ‘komunističkom’ – s kojima se ovdašnje društvo, ako je ‘demokratsko’, mora do kraja obračunati, sada zadobivaju u svojoj punini praktičnu, ‘materijalnu egzistenciju’, u ideološkim i represivnim aparatima vlasti, te diskurzivnim praksama njenih obnašatelja. Patološka želja vladajućih, ne samo u Hrvatskoj, za ‘totalnim’ neprijateljem, kojega treba privesti ‘pravdi’, dead or alive, sada proizvodi novu rundu ‘pomirbenog’ delirija, čiji je zadatak mirenje sa fašizmom.

Ucjenjivačko huškanje na tu nemoguću pomirbu za jedne ima funkciju maske, ideološkog vela, kojim se prekriva odustajanje od ‘stvarnih problema’, artikuliranih od iste te vlasti, ali sada valjda licem u lice. A oni se sastoje od ‘strukturnih reformi’, za koje većina misli kako ih ovo ‘skretanje’ odgađa, a samo manjina vidi da bi ih moglo i pospješiti. Drugi pak govore kako je ‘građanski rat’ prouzročen dubokim podjelama, koje su posljedica nasljeđa dvije ‘totalitarne’ ideologije, u društvu već započeo, a u atmosferi narastajućeg sukoba na nož, i opet neće biti ništa od nužnih ‘strukturnih reformi’. Pomoću ovog ‘paklenog stroja’ podmetnutog u mase vlast je proizvela situaciju prijeloma sa dvostrukim dnom i apologetskim osiguračem, a sve u svoju korist. Hrvatska je tako, s jedne strane duboko podijeljena. I to ne samo na ustaše i ‘partizane’. Već i na one koji bi strasno ganjali te ‘utvare prošlosti’ i one kojima se baš takvi koji ih posvuda vide, kao novi ‘totalitaristi’, čine glavnom preprekom normalizaciji njihova života. Ali, ni to nije sve. S druge strane, Hrvatska je i nasilno ‘duboko ujedinjena’ u prihvaćanju nužnosti ‘strukturnih reformi’, koje im ta ista vlast nameće. A to je osigurač koji u jednom trenutku neće izdržati voltažu koju vlast podiže.

Ideologija aktualne hajke može se i ovako sažeti: riješimo se što brže ‘totalitarista’, provedimo što brže ‘strukturne reforme’, jer to je put bez alternative. A vremena je malo. Dan kada se riješimo i posljednjeg ‘totalitarista’, biti će ujedno i dan objave uspjeha ‘strukturnih reformi’. Naš ‘demokratski’ vođa moći će tada proglasiti kako ‘realno egzistirajući kapitalizam’, koji on neće tako zvati, time ulazi u novu, višu fazu. Uostalom, to i EU od nas traži i očekuje.

Tako su građani još jednom, svojom demokratski nejasnom, iako formalno pravilno izraženom voljom (većina onih koji su izašli na izbore birala je ‘demokrate’), masovno dospjeli u orbitu želje vlasti. Vlast bi, tvrdi ona, da se riješi ‘totalitarista’. I mnogi građani bi izgleda to pozdravili. A početni rezultat kampanje je ‘samo’ taj da je društvo pred ‘građanskim ratom’. U čemu je onda problem? Možda u tome što je sam problem, kako je postavljen, u biti nerješiv, pa ga je moguće beskonačno rješavati, a da on time neće postati manje iluzornim. I eto uvijek ‘novog’ posla za vladajuću političku kastu, koja gubi ikakvu - konstruktivnu ili destruktivnu – ulogu u sve više ‘sektora’ života. A ponajprije u privredi, usmjeravanje koje su preuzeli vanjski centri kapitalske moći.
(...)
Jasno je i zašto se ovdje stalno obnavlja ‘antitotalitaristički’ diskurs. Inzistiranje na ‘totalitarnoj komunističkoj Jugoslaviji’ s jedne i ‘demokratskoj Hrvatskoj’ s druge strane ubija jednim udarcem dvije muhe. S jedne strane delegitimira naš povijesni socijalizam, a s druge omogućava političkoj i naročito intelektualnoj kasti, nekada uglavnom deklarativno ‘marksističkoj’, ugodno presvlačenje i stalno ‘novi početak’ u karijerama fašistoidnih i nacional-liberalnih ideologa. A sve pod firmom ‘dovršetka demokracije’."